Good morning Vietnam

Na putu oko svijeta... i na duzoj pauzi u Vijetnamu (Sarajevo - Pariz - Sajgon - Pariz)

15.11.2015.

Moj Pariz

U Francusku sam došla potpuno slučajno, prije više od 20 godina. Jednostavno tako mi se zalomilo one zime 93, kad smo pokušavali naći spasa bilo gdje na planeti zemlji. Nepoznati ljudi su nas primili u malom gradu na jugu Francuske, hranili, školovali, oblačili i pomogli da stanemo na svoje noge. Najvažnije, dali su mi šansu da postanem svoj čovjek, završim neke škole i nikada, niti u jednom trenutku nisam se osjećala kao građanin drugog reda.

U Parizu živim duže nago u rodnom Sarajevu; iz Pariza sam odlazila u svijet, i opet mu se vraćala, jer je Pariz moj, kao sto je moje i Sarajevo i Saigon i svi gradovi gdje žive ljudi zbog kojih jedan grad postaje dom.

Noć 13. novembra provela sam panično tražeći gdje su ti moji ljudi, i oni su tražili mene. Ta mjesta gdje se odvijao horor, su naša draga mjesta, gdje smo se sastajali, smijali, prepirali, slušali muziku, šetali noću, jednostavno bili mi obični ljudi u jednom gradu koji nam je to omogućavao.

Čitam komentare iz zavičaja o "dogadjajima" u Parizu i ne mogu povjerovati kako imamamo kratko pamćenje, ili čak pamet. "Geopolitički strategi" i samozvani historičari, objašnjavaju - ili pravdaju -zašto se to sve desilo i podsjećaju na francusku kolonijalnu silu, bombardiranja Libije, karikature, zabranu hidžaba u javnim ustanovama, oskudne lanč-pakete koje su djelile francuske plave kacige i ko zna još kakve grijehe "zlih" Francuza...

Te stotine žrtava ljudskoj bezumlja, mrtvi i ranjeni, snose krivicu za te grijehe, bas onoliko koliko sam ja i moji drugovi iz ulice bili krivi 92. za pokolj na Kosovskom polju i postojanje ćele kule.

Drugi pak, napominju da nije red žaliti za pariškim žrtvama, dok jos vise ljudi gine u Palestini i Siriji. Zamislimo samo kad bi nam neko 10. jula zabranio da plačemo svoje mrtve u Srebrenici jer je u to isto vrijeme u Ruandi ubijeno 100 puta vise ljudi...

Ne čitam više članke ni komentare iz zemlje, koračam sablasnim ulicama Pariza, koji će opet jednom biti onaj moj Pariz, samo što nekih ljudi više nema...

17.09.2013.

Osam mjeseci

Osam dugih mjeseci mi je trebalo da prestanem :

1. govoriti « kod NAS u Vijetnamu » i « MI u Aziji”

2. traziti stapice u restoranima i kafanama, jer ko je vidio da se kikiriki iz zdjelice jede prstima!?

3. komunicirati polako i isaretom u prodavnici da bi me razumjeli. (« ono, daj jedan.. ne ne, ono.. »)

4. kupovati knjige, cokolade, prasak za pecivo i sampone na kilo, racunajuci koliko toga mogu nagurati u jedan kofer

5. prelaziti ulicu bez obzira na semafore i pjesacke prelaze, ocekujuci da me auta zaobidju (izgleda da neko cuva budale i povratnike iz Azije, jos sam u jednom komadu)

 

Osam mjeseci mi je trebalo da :

1. savijem novo gnijezno na obroncima Montmartra, na jedinom pariskom brdu, onoj mojoj mahali, valjda sto me podsjeca na Logavinu ulicu kad se zadisem penjuci se natovarena kesama ( one knjige, cokolade, samponi, da ne zafali…)

2. shvatim da se na koncert, u muzej, na izlozbu moze otici setnjom, neplanirano, a ne avionom rezevrisanom 3 mjeseca unaprijed.

3. prihvatim da su kaput, sal, rukavice i carape neophodan dio gardarobe, barem nekih 9 mjeseci u godini. Iskoristila sam taj novi imidz da napravim i neke radikalnije  promjen. Jos se iznenadim kad vidim jednu zenu tamne kratke kose koja mi se smjeska iz ogledala

4. se vratim na svoj blog, kojem bi trebalo promijeniti ime (vase ideje su dobrodosle)

5. skupim par prica i anegdota o Parizu

Sad se mogu vratiti u Aziju... ali kao turista

02.02.2013.

Welcome back!

U rano jutro osvanuli smo ja i moja cetiri kofera, dvije putne torbe i slamnati sesiric na pariskom aerodromu. 37 velikih kutija ostale su u Sajgonu sa nadom da ce ih neko jednog dana prebaciti preko 7 mora i sigurno najmanje toliko gora. Docekala me je zima, ona siva i vlazna, i strajk taksista koji su iz ko zna kojeg razloga odlucili blokirati grad svjetlosti. Nakon 5 sati uzbudljivih avantura, ukljucujuci trenutak kad je jedan pijani strajkac htio da bije covjeka koji me je vozio, jer kao on ne postuje njihovu borbu za prava, stigla sam u dom iz kojeg sam krenula za Vijetnam prije vise od 4 godine. Pitaju me da li mi nedostaje Sajgon. Ne, ni najmanje... Samo me noge same odnesu do azijatskih restorana da se onako sa vrata napojim tim oporim mirisima, a navece kad pucketa parket star preko 100 godina ucini mi se da cokcu moji gusteri, pa me obuzme neka milina... U pekari preko puta kuce isaretom zatrazim kafu i croissant, a konobar mi pokazuje 4 prsta koliko da mu platim. Ja mu se zahvalim sa " cam on" i tek onda shvatim gdje sam i da govorimo isti jezik. Ipak cam on mi zvuci ljepse od merci. Bila sam i kod frizera gdje sam izasla kao ljudsko bice, a ne kao losa imitacija ovce, ali se opet sa nostalgijom sjecam ulicnih frizera u Sajgonu. Ne nedostaje mi Sajgon, ni najmanje... U metrou se niko ne osmjehuje, samo na mom licu lebdi neki blagi osmjeh, jer izgleda da jos nisam sprala sve slojeve Azije koji su se godinama talozili na mojoj kozi, a i ispod nje. Ne znam samo sto me ljudi uopste i pitaju da li mi fali Sajgon....

25.12.2012.

Bozicno jutro u Rangunu

Sretan praznik svima koji slave, a ostalima sretan dan.

19.12.2012.

Tri šešira

Vec neko vrijeme nosim ogrlicu sa tri mala vijetnamska sesira. Taj privjesak, ti sesiri, predstavljaju Vijetnam onakav kakvog ga ja dozivljavam. Na prvi pogled krut, ostar, bodljikav, ali opet sav u oblinama, njezno prislonjen na kozu, da cini ti se da je postao dio tebe.

Proculo se po Vijetnamu i okolini da bih uskoro trebala napustiti ove krajeve i vratiti se nakon svih ovih godina tamo odakle sam i dosla. Oni naivniji odmah pitaju kad cu se vratiti ovdje, je li odmah nakon Kineske Nove Godine, ili na ljeto, pitaju me moram li ici, a onda tuzno zakljucuju da ja ipak pripadam "njima" -  tim nepoznatim ljudima u Parizu, koji eto imaju pravo da me uzmu nazad kad to pozele. Pokusavam da im objasnim da je moj odlazak nakon ovoliko vremena normalan, da svaka promjena nosi nesto dobro, da ja volim i njih, kao i moj stari kontinent, ali da se ne mogu prepoloviti, no to nista ne vrijedi. Tuzno vrte glavom i zakljucuju da to mora biti tako jer je ovo godina zmaja koja nosi strasne promjene.

Zapocela sam oprostajni krug po gradovima i selima Azije. Oprastamo se uz jelo i pice, bez puno govora, samo sa cvrstim zagrljajem. Uvjek isti ceremonijal, bilo da se oprastam od sitnih Vijetnamki koje su za 2 glave manje od mene, ili od svjetskih gorostasa, koji su se kao i ja obreli nekim cudom ovdje : dugi zagrljaj i rijec "hvala" koju oboje beskonacno ponavljamo. Zahvaljujemo se jedni drugima na bezuslovnoj podrsci u teski trenucima kao i na ljiepim momentima koje smo provodili zajedno. Vjerovato se covjek brze i jace veze kad je daleko od svega poznatog. Ja sam bila podrska, ona koje je znala i da pogura i da brani, a i da udari koju cusku kad je to neophodno, uvjek pravedno, materinski. Oni su nisu odustajali i kad je znalo biti guravo i na poslu i privatno, kad su im prijetili, kad je situacija izgledala beznadezna.

Pokusavam da ta oprastanja prodju bez suza, jer na kraju krajeva, ja sam ta koja je trazila i da dodje i da se se vrati. Ne, ne placem ni kad se zagrlimo, ni kad mi jedna teta krisom gurne u tasnu par ukrasnih stapica da je se sjetim tamo daleko. Samo grcevito stezem svoj srebreni privjesak, pritiscem svoja 3 sesira sve dok na prsima ne ostanu utisuta tri mala ruzicata kruga.

27.11.2012.

Kad jednom pozelim Vijetnam

Jergovic je negdje napisao da se on rodio nostalgican, a izgleda da je to i moj slucaj. Vec se pripremam za dan kad cu napustiti Vijetnam i pisem listu svega sto ce mi nedostajati.
 - miris Sajgona poslije kise
 - ukus zrelog manga kad curi niz bradu
 - saobracajni haos, gdje se kao u kakvom dobro uvjezbanom baletu mimoilaze stotine motrora, biciklista, pjesaka i auta
- vijetnamska snalazljivost koja izmice nasoj logici
- moji Vijetnamci, znani i neznani, koji me nekad tako izbace iz takta, ali I koji te tako razoruzaju osmjehom ili nekim sitnim gestom, da se ne mozes naljutiti.
 - ....
Jos ima malo vremena da skupljam materijala za buducu nostalgiju, a onda put pod noge u novu avanturu.

06.10.2012.

Kako su Shogunu otkinuli glavu - Kyoto

Nekad davno dok sam jos bila mali piljak, na televiziji se prikazivala serija Shogun, gdje je glavnu ulogu igrao Richard Chamberlain. Richard u kimonu je postao moja ljubav te sezone  i nisam mogla docekati iducu epizodu. No iz nekih razloga posljednju epizodu nisam mogla gledati, vjerovatno je bila emitovana prekasno za malu djecu, ili su me odvukli iz Sarajeva negdje da disem cist zrak. Zamolila sam svoju milu tetku da pogleda seriju i preprica mi sta je bilo sa Richardom shogunom. Moja tetka je izgleda imala pametnijeg posla i nije vidjela epizodu. Na moje pitanje, sta je bilo sa Shogunom, odlucila je da prekrati svoje, a i Shogunove muke i rekla mi :

-          nista posebno samo su onom tvom Shogunu otkinuli glavu.

?!?!? Mozete zamisliti moje zaprepastenje i uzas! Mom Richardu otkinuli glavu… Trebalo mi je par sedmica da se ponovo zaljubim u nekoga. Mislim da je na redu bio Cezar Borgia.

Prosle sedmice sam posjetila  palacu shoguna u Kjotu –Nijo. Citav niz kuca u velikom vrtu, orkuzenom vodom, podignut 1600. godine, odakle su vladali Shoguni. 15 generacija Shoguna, je zivjelo tu, vodili bitke i zpletke u feodalnom Japanu, dok je Kjoto jos bio glavni grad. Krajem 19. vjeka, poslijednji Shogun je predao palacu japanskom caru, ali prica ne kaze sta je bilo sa njegovom glavom.

Placa u tradicionalnom japanskom stilu, sa papirnim prozorima, bez namjestaja, sa bogato oslikanim zidovima i podovima prekrivenim tatamijima. U prvom dijelu Shogun je primao svoje jatake, i svi su sjedili na podu sa lijepo rasirenim kimonom – tako bar danas sjede lutke. Nigdje ni jednog jastuka, sofe, mindera… nije ni cudo sto su propali sa tako ukocenim koljenima. Cak i u privatnim apartmanima gdje je Shogun zivio okruzen gejshama, nije bilo nekog konfora. Ako se jos uzme u obzir da je pod napravljen od dasaka koje bucno cvile kad se hoda po njima i tako obavjestavaju Shoguna da neko dolazi, a sigurno je non stop neko dolazio, mogu samo zakljuciti da nije bilo lako biti Shogun.

Nikad nisam saznala sta je zaista bilo sa Richardom u Shogunu, ali kao stranac on nije mogao biti u tom drustvu. Sigurno je bio spijun, pa onda neka su mu i otkinuli glavu !

30.09.2012.

Sumo turnir - Japan

Odveli me u proslu subotu da vidim veliki turnir Tokia u sumo hrvanju. Povesti mene na sumo turnir??? Mene, koja brojim svaku kaloriju koja udje u mene, jer se one izgleda mnoze u mom tijelu, i tu istu mene koja je zadnji put pogledala u komadu neko sportsko takmicenje, kad je jos onomad Zidane igrao... (da, onaj put kad je glavom opalio onog zlog Talijana)...

Hajde, gdje svi Turci (Japanci) tu i mali Mujo (ja). Da vidimo uzivo i taj Sumo.

Turnir traje 15 dana, od jutra do 6 navece. Ujutro se bore maldi sumo hrvaci, a na kraju nastupaju oni iskusni, debeli i dugokosi. Mi smo dosli taman kad su Makuuchi - najvisa kategorija suma - izasli da se predstave na zemljani ring. Iznendilo me je da vecina nisu Japanci, vec Mongoli, Evropljani, Koreanci, ili porijeklom sa Havaja ili egzoticnih ostrva kao Samoa, Nova Kaledonija ili Guam. Sta ih je dovelo dotle da postanu Sumo borci... vjerovatno novac i slava. Samo od sponsora jedne borbe koja traje do 2 minute, mogu da zarade do  25.000 eura... mnogo vise nego jedan klasicni hrvac u Bugarskoj.

Na svu srecu jedan od mojih pratilaca, je strastveni ljubitelj suma, tako da mi je objasnio pravila. Dvojica se pojave na okruglom ringu, oivicenom pletenicama od slame. Pvo se malo poklanjaju, onda se vrate u svoj cosak, namjeste pojas / pelenicu koja je napravljena od 8 metara svile, popiju malo posvecene vode, pljunu je, a onda obilato posipaju ring solju, da ga ociste od negativne energije i vjerovano da bude manje klizav.

Nakon 6 dugih naklona, udaranja po butinama, i ceremonijala sa soli i vodom, pocinje borba koja moze trajati od 1 sekundu do 2 minute. Ono sto meni lici na guranje, je kombinacija od 64 dozvoljenih zahvata. Cilj je protivnika izbaciti sa ringa – par puta padnu na publiku, ili ga natjerati da tlo dohvati bilo kojim dijelom tijela osim stopala. Nema kategorija po tezinama, tako da jedan od protivnika moze biti tezak samo 80 kila, dok drugi ima preko 150. Dakle, cilj je biti sto deblji i tezi, da te onaj drugi ne moze uhvatiti za pojas i iznijeti iz ringa. .

Citav turnir je bio veoma veseo, a meni se najvise svidjalo kad jedan padne na sudiju sa strane. U pauzama je publika hrlila da kupi Sumo hranu, mjesavinu rize, mesa, masnoce, ribe i povca.  Ja sam pila caj, bez secera...

Zene ne mogu da budu sumo.  Stovise, zene ne smiju da stanu na posveceni ring, jer bi tada trebalo tone soli da se “ocisti” . Prodiskutovala sam taj klasican primjer diskriminacije sa par dama, i odlucili smo osnovati zensku Sumo ligu – “Sumita”. Ta mi se ideja strasno dopada, jer bih mogla poceti piti caj sa secerom, a jako bih voljela naci se na ringu sa jednom ili 2 posebne dame, samo bih uvela i 65. zahvat – cupanje za kose!

19.09.2012.

Moj Gangnam style

Kad sam se ja tek upisala u tinejdzere, tamo negdje na samom pocetku 90-ih, u modi su bili New Kids On The Block.  Sve curice su bile zaljubljene, ko u Joe-a, ko u Jordan-a. Ja sam uporno odbijala okaciti poster tih djecaka iz Bostona, jer sam izgleda od malih nogu bila sva na lijevi cosak i furala neki svoj film. Trebalo mi je da prekoracim tridesetu godinu, da se napokon usudim priznati da zapravo uzivam u carima komercijane muzike. Priznajem, isla sam u Bangkok na koncert Lady Gaga i ja sam ona sto trazi da joj puste Rihannu u diskoteci.

 

No jedan veoma snazan val komercijalne muzike je potpuno prosao mimo mene. K-Pop, ili Koreanski Pop me ostavlja hladnu kao spricer. Po doslasku u Aziju, bila sam ubjedjena da se ta sladunjava muzika moze samo dopasti ovdasnjim djevojcicama. Citava Azija je luda za Koreanskim pjevacima, glumcima soap opera i zivotni san im je otici u predgradje Seula gdje se neka od tih serija snima, pa onda vristati na koncertu momaka, koji su meni svi isti. Ali, avaj, Koreja je izgleda dobila dozvolu za transkontinentalni izvoz, pa me vec par godina mladje sestre i rodice moji prijatelja u Francuskoj mole da im donesem majicu, cokoladu, tanjir sa likom nekog K-pop idola.

 

Koreanci su taj biznis razvli do iznemoglosti. Svake sezone izbace par novih grupa, djecurliju koju treniraju od 12-te godine da isto izgledaju i isto pjevaju. Zato je interesanto da je Koreanski umjetnik koji je osvojio prva mjesta svjetskih top lista, pjevac Psy, sa svojom pjesmom Gangnam Style. Psy je naime susta suprotnost svim Koreanskim zvjezdama, kojima ne znas sa sigurnoscu ustanoviti pol i koji su teski 30 kila sa krevetom. Skolovani muzicar, Psy je dobro uhranjen i plese kao nilski konj iz Diznijeve Fantazije.

 

Gangnam je kvart u Seulu, gdje treba da budes vidjen ako drzis do drustvenog rejtinga. Restorani, prodavnice « fensi » odjece, kozmetike koja garantuje lice bijelo kao snijeg i barovi, su idealan dekor gdje mladi Koreanci setaju svoje najnovije odjevne kreacije i sulude frizure. Par puta godisnje odsjednem tu i subotom uzivam u paradi « vanzemaljaca ».  Prosle sedmice, usudila sam se gurnuti vrata jednog modrenog frizeraja u Gangnamu. Trebala mi je jedna malo otkacenija frizura za to vece. Donijela sam sliku jedne rascupane pundje i zamolila da mi je naprave. Frizerka u zlatnoj haljini za zebrastim cizmama, kratko osisana sa jedne strane i dugom crvenom kosom sa druge, je klimnula glavom. U frizeraju, sa zvucnika je dopirao « Gangnam Style » u svim mogucim verzijama, a ja sam se unaprijed radovala svojoj frizuri. Nije mi jasno kako sam u svom tom ludilu, uspjela zavrsiti sa frizurom koja je sa ledja neodoljivo podsjecala na pundje Jovanke Broz, a sprijeda na Hajdi (ne Klum, vec onu sto je zivjela sa dedom u planini). Nakon vijetnamski i japanskih frizera i koreanski su dospjeli na moju listu otpisanih. Izgleda da mi samo preostaje da zapustim kosu i pletem pletenice, koje cu povremeno pustati sa balkona, tek da vidim ko bi se mogao popeti.

 

PS. Za one koji su zadnjih mjeseci zivjeli u nekoj pecini, pa nisu culi za Gangnam Style, kliknuti na link : http://www.youtube.com/watch?v=9bZkp7q19f0

 

23.07.2012.

bako, zasto su ti tako velike usi

Po dolasku u Aziju, kao jedno fino vaspitano celjade, odmah sam se raspitala kako se treba obracati ljudima sa kojim radim. Receno mi je da se samo cuke i mace zovu po imenu, a da se ljudima treba obratiti malo ljepse. Kako ljepse ? E, to zavisi od zemlje… U Tajladnu su sve sami Khun-ovi – ja sam Khun Lys. U Indoneziji Ibu i Pak-ovi, recimo Ibu Lys i Pak Dzafer. U Japanu na kraju dodamo “san”, kao buba-san, ili ako hocemo da pokazemo malo vise postovanja “sama”. Lys-sama. (ima tu jos razlicitih nivoa postovanja, ali ja sam odlucila da su svi « sanovi »)

U Koreji, moje kolege izgleda imaju jako nisko misljenje o mojoj inteligenciji i mogucnosti da shvatim sve subtilnosti koreanskog drustva, pa su mi prekratili muke, i rekli da koristim engleski. Kako se izgleda 90% nacije preziva Park, Lee ili Kim, uvjek se obratim sa Mr Park… nema reakcije…. Mr Lee… opet nista… Mr Kim…. blagi naklon. Pa i nije tako tesko biti ljubazan u Koreji…

 

Stvari se malo vise komplikuju u Vietnamu, jer « titula » zavisi od godina i drustvenog polozaja. « Chi » - seka, za mlade zene, ili jako bliske prijatelje. Na ulici ce me uvjek neko dozvati sa “chi oi” – hej seko, hosh’ kupiti nesto. Po godinama bih ipak trebala da sam « Co Lys », - teta Lys, ali ono sto me baca u depresiju, je da sam u poslovnom svijetu “Ba”, sto je nesto kao mudra i postovana baba. Na svakom dokumentu stoji moje ime sa prefiksom « Ba ».  Odmah me postaraju za par decenija, a i ja se osjecam kako mi se ledja savijaju, bore dolaze do izrazaja i vid muti.

 

Necu da budem baba, necu !  Necu da svi e-mailovi pocinju sa “postovana baba Lys, mozete li mi uciniti tu cast da pogledate ovaj dokumet…”  necu! U kancelariji smo uveli nas red, zovemo se po imenima,  i izbacili smo sve te kitnjaste fraze. Vecina stranaca su Australijanci i oni me potpuno podrzavaju, a kolege Vijetnamci se polako opustaju. Svi vec govorimo australijanski engleski, tako da sam i ja sviju pocela oslovljavati sa « darling ». Doduse juce se carinik malo trznuo, kad sam uzela pasos sa « thanks darling »…

No, kad sam danas primila e-mail od svoje asistentice Vijetnamke sa :

Hey there, can you check this for me luv, xxx. (Slobodan prevod: sta ima, de mi ovo pregledaj lutko, pusa) – shvatilia sam da su se svi konacno opustili, ali i da je moj autoritet otisao u tri persuna…


Stariji postovi

Good morning Vietnam
<< 11/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

Vodic kroz impresije

Idemo na izlet!
Obilzak Vijetnama

Ha Long Bay
Hue - u posjeti carevima
Miris kise u Sajgonu
Ostrvo Phu Quoc
Mekong
Ostrvo Con Dao
Dalat
Granap u Sajgonu
Motori, motori
Na putu
1000 godina Hanoja
Praznik u Sajgonu
Ha Long Bay - opet



Zivi se, zivi u Vijetnamu

Prva klapa
Nostalgicna lista
Makedonska opera
... u drustvu kucanica
Parlez-vous Vietnamien?
Pho,tanjir supe
Rahatluk
Ko me cuva ?
Pijacni dan
Taj trenutak
Ne znas ti…
Onaj drugi Vietnam
Masaze, mmmm
Riblji pedikir
Ogledalo, ogledalce
Moja slasticarna
Jedna teta u Sajgonu
Kako se putuje vozom
Duhovi Sajgona
Srce, ruke, lopata
Kuca nade - Sajgon
Svi u stroju
Pjevaj borbene
Cija si ti?
8. mart u Sajgonu
Pecat i zakon
Oluja u Sajgonu
Lutke moje vijetnamske
Pozitivne vibracije
Zivotinje i ja
Zadnja stanica
Vijetnamska svadba
Emocije i Azijati


Argentina

Buenos Aires-La Boca
Andi
Uposjeti ko druga Guevare
Put vrhova
Voda, voda...
Vodopadi Iguazu
Nebeski Iguazu

Brazil
Rio
Sao Paolo

Urugvaj
Na obali

Kuba
S druge strane ulice
Auto moto savez
Cuba libre

Malezija
Pijacni dan
Polja rize
Borba za zivot
Dobri andjeo

Indonezija

Seminyak Bali
Bali za sve


Japan
Cho-Cho San
Yokosuka
Kako me Japan odusevi

Koreja
Kad covjek ogladni
Borba sa stapicima
Koreanci se mlate!
Moj Gangnam style

Kambodza

Kambodzanski balet

Tajland
Budin blagoslov
Bangkok s proljeca 2010
Iza 7 gora (Koh Phi Phi)
Kad me puste do Bangkoka

Francuska (ona moja)
Moje ostrvo u Parizu
Moj jug
Vijetnamka u posjeti
Pariz s druge strane

malo Blizi istok
Kontrasti Dubaija
Abu Dhabi
Marakes

Nako
Lenjingrad
Berlin
Madrid
Lisabon












































pasos na pregled
free counters

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
185341

Powered by Blogger.ba