Good morning Vietnam

Na jugu Južne Koreje (dakle ono bas dibidus na jugu) nalazi se grad Busan, drugi po veličini. Grad na obali sa lijepim pješčanim plažama, blagom klimom i važnim filmskim festivalom za Aziju.

Glavna plaža Heundae, mjesto je gdje se mora biti ako držis do svog rejtinga u prosječnom koreanskom društvu i to posebno od 1 to 31 augusta. Ima drugih plaža, na odmor se moze ići i u julu i u septembru, ali ako se nisi bućno na Heundae plaži u augustu, kao da nisi nigdje ni bio.

Nagura se tu tavno milion ljudi u istom danu, i svake godine obaraju nove rekorde, najveći broj kupača, suncobrana, ležaljki po metru kvadratnom.... Biti u Busanu u to vrijeme je takodje pitanje nacionalne časti, jer tako učestvuješ u obaranju novog rekorda.

Kako im ne smeta da tako budu nagurani ko sardine? Fino, prvo svi bježe od sunca, tako da sto su suncobrani gusće poredani, manja je šansa da te uhvati koja zraka. Zatim malo ko pliva, a ovako uvjek imaš na dohvat ruke neki šlauf. No najvažnije, u Aziji ljudi ne vole biti sami. da im date sobu velicine stadiona, svi će se nagurati u jedan ćosak. Tebalo mi je vremena  da se naviknem na tu "bliskost", a da ne dobijem napad gušenja da mi neko udje u vitalni prostor od cirka metar oko mene. Sad se vise ne gušim vise od 2 puta dnevno.

Kad se jednom doživiš Busan u augustu, više nikad ti ne padne na pamet da su plaže oko Makarske ili Budve pretrpane.
Ko mi nadje mjesto da prostrem peškir u Busanu, dobiće veliki žuti šlauf za poklon!

Prije par noći letim za Seul. Let je ružan, traje pet sati, nije ni za spavati ni za sjediti, a izgubis noć. Tako letim svaka 2-3 mjeseca, tako da unaprijed znam da će me u zoru  izbaciti na aerodromu, svu sivu u licu, crvenih ociju,  izgužvanu kao da me je čitavu noć žvakalo neko čudovište .
 Let je krcat, sjedišta napravljena tako da ti presijeku dotok krvi u noge, ispupčenje u naslonu je odlucilo da kičma ne treba biti ravna, a koljena shvataju da su viška i pokušavaju pobjeći svako na svoju stranu, gdje se sureću sa drugim odbačenim koljenima.  U mojoj blizoj okolini putuje desetak beba. Bebe, ko bebe, plaču u horu, ne vole suh zrak, brujanje motora ni pritisak u usima.
Mlade koreanske majke pokušavaju ih smiriti, no za razliku od nasih majki, one im ne tepaju, ne miluju niti ih ljuljaju, već blago udaraju po nogicama i stražnjici.

To je vjerovatno objašnjenje zasto se Koreanci smatraju čeličnim ljudima. Oni nikad nisu umorni, nikad bolesni, nikad im nije hladno, ili to barem nikad ne priznaju. Prošle zime smo stajali pola sata u vrtu, na minus 20, da se slikamo. Na slice ja se jedva razaznajem, umotana u kaput i šal, modrih usana sa paćeničkim izrazom lica, dok su oni nasmijani iako na sebi imaju samo košulje.
Dakle u tom grmu leži zmaj, ja sam bila previše mažena, dok su njih "mlatili" i čeličili.

Obogaćena tim saznanjem, napokan sam nabavila koreansku drvenu mlatilicu za opuštanje mišića. To je drvena palica, prosječena pri vrhu, kojom se fino udara po ledjima da se mišici "restresu". Sad se svesrdno mlatim da malo ispeglam kičmu, do idućeg leta za Koreju. Nikad nije kasno da se čovjek očeliči

Prosle sedmice u Bangkoku, na kraju jedne vrlo ozbiljne konferencije, gdje se tri dana govorilo o investicijama, rezultatima, trzistu i krizi, organizatori su skupili, nas par desetina nervoznih menadzera iz citave Azije i pocastili nas ubrzanim kursom meditacije.

 Cas meditacije je drzao stariji budisticki monah, prijeklom Francuz, koji je sjedio na bini umotan u narandzastu odoru, i blagim glasom pozivao nas pocetnike u duhovnim stvarima da se pridruzimo. Mi smo krotko posjedali na pod, svi obuceni u bež pidžamice, i pokusali smotati svoje ukocene noge u nesto sto bi trebalo liciti na pozu lotusa. Da budem iskrena vise smo licili na skup krakatih žaba, nego na buket delikatnih lotusa.

Prvi sat je protekao u predavnju o teoriji meditacije, a zatim smo poceli sa vjezbama. Trebalo je prinijeti desnu ruku na srce, sporo, sto sporije, a zatim i lijevu. Ja imam veliki problem sa brzinom pokreta, tako da je moja vjezba vise licila na koreografiju makarene, nego na meditaciju.

Onda je trebalo zamisliti jedan predmet, i dobro ga "vidjeti" sa svih strana. Ja sam zamislila klavir. Stvar se pogorsala kad je trebalo taj isti predmet "unijeti" pa prosetati tijelom do centra koji se nalazi 2cm iznad pupka. Moj klavir se opirao i nikako nije htio da udje kroz lijevu nozdrvu gdje mu je receno da se uvuce. (desna nozdrva za muskarce, ako ko hoce da proba). Zavrsili smo tako sto se trebalo koncentrisati na osjecanja koja nam spontano dolazi do svijesti, a zatim ih se osloboditi. Moja jedina misao je bila - "joj, sto je dosadno..." i nikako se je nisam mogla osloboditi.

Na kraju predavanja, moje kolege su ushiceno govorili kako su se divno opustili i oslobodili svih negativnih misli. Mislim da su se malo pretvarali, jer ne mogu povjerovati, da je jedino moja duhovnost na nivou punoglavca.

Sve u svemu, je cu se ipak drzati svoje metode ciscenja glave i misli. Kad mi dodje, uzmem jedna manji tepih ili otirac i perem ga do iznemoglosti. Kad se cetka potrosi, tepih stanji i ruke klonu, a sva prljavstina, ona prava kao i imaginarna otece sa vodom u slivnik, ja napokon dosegnem nirvanu!

Ja kad govorim, bilo to da prepricavam neki film ili dajem recept kolaca, svaku rijec pratim gesticulacijama i mlataram rukama tako da je bolje stajati na opreznoj razdaljini od recimo 2 metra od mene. Inace se "ponasam", i ne uskracujem sebi nikakve propratne manifestacije emocija. Bez ikakvog stida cu se grohotom nasmijati dobrom vicu, ridati u punom avionu dok citam neku tuznu knjigu ili poskakivati cim cujem dvije note poznate pjesme.

U ocima "mojih" Vijetamaca, Koreanaca i Japanaca, ja sigurno izgledam suludo ili bar jako egzoticno. Oni svoje emocije jednostavno ne pokazuju. Dovoljno je pogledati jednu epizodu neke njihove sapunice, da se shvati da glumci imaju uvjek isti izraz lica, bili na Chungovoj sahrani ili dok izjavljuju ljubav lijepoj Ngoc. Ovdje samo slabici pokazuju emocije. Na tudje emocije takodje reaguju totalno bezlicnim izracem lica i jednostavno gledaju kroz tebe. Koliko puta mi je doslo da ih malo protresem da vidim sta se nalaci iza te maske...

Prije par dana radila sam sa grupom radnika na sjeveru Vijetnama. Svi oni rade sa strancima i trebali smo vidjeti kako se treba obhodtiti sa razlicitim klijentima. Jedni su trebali igrati klijente i ponasati se u skladu sa opisom koji su dobili na papiru, na primjer, "jako sretan", "umoran", "nervozan", "rasejan"... , dok su drugi trebali pogoditi sta oni predstavljaju i kako se obhodtiti sa njima.
 Na svaki zadataka, na svaku "zadatu" emociju, grupa u sali je jednoglasno odgovarala: - "ovaj klijent je pijan"!

U pijanstu i jeste kvaka, jer su oni u mogucnosti pokazati odvezati svoju vrecicu osjecanja samo kad kad malo popiju. U karaoke barovima dok piju litre pive sa sodjuom (koreanski alkohol od krompira, koji mirise na razredjivac), moji Azijati se napokon opuste. Nestanu sve drustvene stege, napokon mogu biti ono sto jesu.

Ja tad sjednem u jedan tamni kut, cijedim svoju kolu i pokusavam da uhvatim onaj trenutak kad se njihove skoljke otvore, onih par minuta dok jos nisu pjani ko deve, vec su bas onako taman. Samo tad vidim ko i sta su svi ti ljudi koji se okruzuju, i moram vam priznati da su emotivniji od mene!

PS podsjecam da je pretjerana kozumacija alkohola stetna za zdravlje, i da poruka ovog teksta nije da promovise alkoholna pica :-)

Nekad davno u nasu sarajevsku kucu stigli su kineski stapici. Donio ih je moj otac iz nekog kineskog rastorana na zapadu. Meni su sa jako dopali takvi lijepi, od svijetlo zute plastike i isarani crvenim kineskim slovima. Koristila sam ih u razne namijene, kao carobni stapic, mac, dirigentsku palicu i kao drzac trake za ritmicku gimnastiku. Na kraju su stapici  zavrisli u vazi gdje su godinama stajali zaboravljeni medju pletecim iglama.

Mnogo godina kasnije, pocala sam intenzivno pohadjati japanske restorane, kojih u Parizu ima na stotine, i koje drze uglavnom Kinezi, Vijetnamci i Koreanci. U pocetku bi vise hrane znalo zavrsiti na podu i mojoj suknji nago u ustima, ali se na kraju moja nezgrapna balkanska ruka ipak navikla na finesu stapica, pa sam se znala cak i najesti kod "Japanca".

Po dolasku u Vijetnam, prosla sam ubrzani kurs stapica, pa sam uspjesno baratala, okruglim, cetvrtastim, drvenim i matalnim stapicima, kao da viljuske i noz nikad nisam vidjela. Ruku na srce, to ovdje i nije neko umjece, jer svi prinesu zdjelicu do brade, pa hranu vise guraju u usta nego sto je hvataju stapicima i jos na kraju posrcu ono sto ostane u zdjelici. Ipak sam bila jako ponosna na svoje umjece, koje je doseglo svoj vrhunac kad sam naucila pricvrstiti pundju sa dva malo ljepse ukrasena stapica.

No, onda sam se prisustvovala svojoj prvoj tradicionalnoj veceri u Juznoj Koreji. Sjedili smo oko niskih stolova, na koje su postavili 20 razlicitih jela. Neko od mojih domacina je slucajno rekao da se za stolom vidi kako je ko odgojen. Oni iz finih kuca stapice drze stapice visoko pri vrhu da ruka slucajno ne dohvate hranu, a ne kao kineski seljaci - najveca uvreda u Koreji - koji ih drze pri dnu, pa se ne zna da li jedu prstima ili stapicima.

Ja sam sa uzasom gledala svoje stapice,metalne, dugacke 25 centimetara, pa jos pljosnate. Meni su jednostavno klizali medju prstima, ispadali, i nisam ih nikako mogla drzati zajedno, ni pri dnu ni pri vrhu. I dok su Koreanci nonsalatno uzimali hranu sa tanjira, motali krake hobotnice i pravili grudvice od rize, Ja sam se borila sa jednim jedinim komadicem mesa koje sam na kraju nabola na stapic da ga pojedem. Svi su me gledalo ispod oka i pitali da li mi se svidja njihova hrana... Ostala sam gladna, jer me eto moja majka nije pitala stapicima vec kasikom. Ja sam poslije nabavila te njihove stapice da se treniram, ali se za svaki slucaj najedem prije vecere, jer nikad ne znam hoce li im na pamet pasti neko drugo pravilo o tome kako se treba ponasati za stolom.

Imam u planu  da jednom te svoje Koreance odvedem na carsiju, da probaju cevape i to one banjalucke, koje ti serviraju sa jednom cackalicom, da vidim kako bi se tad snasli, a da rukom ne dohvate hranu!

Da samo znate koliko se ja svaki put radujem svojim odlascima u Evropu... Danima unaprijed pjevusim, skakucem, a u avionu oka ne sklopim, je mislim ako bdijem da cemo doci brze do desninacije. Kako mi je samo onaj pariski aerodrom lijep kad na njega sletim. Pa onaj autoput do Pariza, sve mu se divim i mislim kako je nako naso tako divnu nijansu sive boje za sve one oronule zgrade u sjevernom predgradju... Mojoj sreci nema kraja, otkidam od sna, letam po ulicama Sarajeva, Pariza, po rivi najljepseg mora, i nema veze sto kisa pada, sto je zima, pa krajem jula idem u cizmama da se sretnem sa nekim dragim kojeg nisam vidjela godinu dana.

E sad, svi moji mili su dobri u matematici, pa znaju sabrati 1+1+1, i kazu, eto jos malo pa gotovo! Dosta te vise tamo u nedodjiji i dosta si nas zabavljala svojim putesestvijama na predalekom istoku, hvala ti na tome, no vrijeme je da se uozbiljis i vratis u normalan zivot. Vrijeme ti je da odrastes i utopis se malo u masu, obuces cipela i kaput i na posao metroom, a ne avionom svaki treci dan. Ja se ceskam i znam da su u pravu, no ove skoro vec 3 godine u Vijetnamu su proletjele u casu i ja jos nisam spremna da se vratim… Ima jos toliko stvari koje nisam vidjela, uradila, probala, osjetila... Ponasam se kao djete kad te mama zove sa prozora da ides kuci, jer je vec mrak, a ti si se bas u sred igre « limuna i narandzi » pa molecljivo pitas da ostanes jos samo 5 minuta

Tako sam ja odlucila igrati produzetke i ostati jos malo, malo da se doigram, a onda cu onda pokupiti svoje stvari, zamjeniti mango domacim jabukama, rizu hljebom i suncane naocale kisobranom. Vraticu se ja u nasu civilizaciju, koja pocinje, po rijecima moje prijateljice, tamo gdje mozes kupiti kaladont u radnji, a da to nije citava avantura. No ja sam donijela u koferima dovoljno sampona, krema i kaladonta da mi bude do onog definitivnog povratka.

Koliko puta sam se uvjerila da je svijet stvarno mali. Sjedis recimo sa ljudima iz Amerike, koji kroz pricu spomenu da poznaju jednog Bosanca, i taj Bosanac se ispostavi tvoj nekadasnji komsija. Onda u Hanoju kroz pricu o sistemu skolstva, otkrijes da je tvoja sagovrnica zavrsila istu gimnaziju u malom mjestu na jugu Francuske, koje vecina Francuza ne zna naci na karti, i da vec 10 minuta prica o  profesoru istorije koji je istraumirao generacije djaka i sa kojim si se ti tako lijepo nadgovarala.
Onda se zabezeknes kad te u gradu na sjeveru Japana pozdravi kolega sa "Dobro dosli", jer je porijeklom iz grada na moru gdje zive tvoji mili i gdje ides vec 30 godina.

Ali kad sam slucajno nabasala na rodjake iz Australije u jednoj prodavnici u Tokiju, shvatila sam da se ova planeta skupila ko vunena carapa kad je greskom odkuhas.

Opet sam u Japanu gdje kazu da je opasnost prosla i da je vazduh u Tokiju manje radioaktivan nego u vecini velikih gradova Azije. Tako kazu i ja sam odlucila da im vjerujem, jer svakako nemam izbora i ipak moram malo disati.

Odlucila sam koncentrisati se na sve one male detalje koje cine Japan posebnim. Danas sam se vozom vracala u Tokijo, i kako sam greskom usla u lokalni voz, tri djevojcice u skolskim uniformama su mi priskocile u pomoc. Na svojim super telefonima pronasle su red voznje i na papiricu zapisale kako da promjenim 2 voza, gdje i u koliko sati. Sve su to uredno napisale na japanskom... Zahvalila sam se sa par brzih naklona, i onda mahala papiriom po vozovima i stanicama i vikala "help". Kako pisem ove redove, moze se zakljuciti da sam ipak dosla do odredista.

Koliko god se covjek osjecao izgubljeno u Japanu, uvjek se nadje nako ko ce vam pomoci. Na primjer, nemoguce mi je bilo nauciti citati meni u restoranima, ali su me zato naucili znakove koji predstavljaju ono sto NE jedem. Tako da sad bez straha narucujem hranu u malim mjestima gdje se vrlo tecno govori japanski; ne znam sta cu dobiti, ali svakako znam da necu pogrijesiti.

Poslije restorana sjednem u taxi, ciji me sofer doceka sa dugim monologom. Kako su ovdje svi ljubazni i fino vaspitani, sigurna sam da mi govori nesto fino. Ja ponavljam "Haj, Haj" - sto znaci nesto izmedju "da", "slusam" i "razumijem" , i klatim se naprijed - nazad, da potvrdim to moje "Haj". Svaki taxi ima cipkane bijele presvlake na sjedistima, tako da imam osjecaj da sjedim na seciji neke stare bosanske kuce.  Na svu srecu, taksista nosi bijele rukavice, sto mi pokazuje da ipak nisam u Bosni.

Ako kojim slucajem idem vozom, znam da nista nije prepusteno slucaju, od funkcionalnog prostora za kofere, do dzepica na sjedistu da stavim kartu i ne brukam se i rovim po tasni kad mi je zatraze na pregled, uz obavezan naklon.

U hotelu me doceka dugi pozdrav gdje samo shvatim par puta "Djinasan" sto bi trebalo biti moje ime, pa  se fino iznaklanjamo i ispricamo - ja svoje haj, haj i arigato,  a oni svasta nesto(sigurno opet jako lijepo).

Odoh sad malo vjezbati razlicite vrste naklona, jer je sutra jos jedan dugi dan gdje mi valja "razgovarati" sa mojim dragim Japancima.

Kisa opet neumorno siba po Sajgonu, i taman su munje lijepo sarale nebo, kad je neko od komsija vjerovatno ukljucio jos jedno kuhalo za rizu. Naravno doslo je do kolapsa i nestalo je struje u citavom kvartu. Mene se to puno ne tice jer iznad moje glave, zivi jedan veliki agregat, koji se poslusno upali cim nestane struje. Nakon 10 sekundi lampe se opet upale, satovi vrate na 00.00 i umjesto melodicnog glasa Kati Melua, koji do malo prije ispunjavao sobu, sa zvucnika zatresti Rambo Amadeus koji je boga pitaj zasto, vec mjesecima zaposjeo prvu “ladicu” CD-a u muzickoj liniji.

Satove ne vracam na zemaljsko vrijeme, jer oni odavno pokazuju koliko vec dugo imamo struje u jednom komadu. U danasnjem slucaju, to je citavih 18 sati. Imajuci u vidu dzunglu kablova koji nas pripajaju na mrezu, u kojoj se vise ne zna ko kome krade, cudim se da uopste i imamo struje. Neki dan prolazim gradom, kad dva elekricara popravljaju nesto na snopu kablova koje se protegao preko citave ulice. Snop ima precnik od metar, i covjek fino visi na kablovima i polako se pomice rukama, dok kolega pomjera merdevine od bambusa dva metra dalje. Naravno sve se desava na vrlo prometnoj sajgonskoj ulici i motori ih uredno zaobilaze. Nije pao, vec se nonsalantno prebacio do merdevina i nastavio popravljati ili mozda prikaciti jos jedan kabl.

Ponekad bih voljela da i mene proguta mrak, kao i moje komsije, i ne samo zato sto se od agregatatrese citava kuca i ja sa njom, kao da se rolam po kaldrmi. Nestanak struje me podsjeti na djetinstvo kad su bile redukcije struje, pa sa vremena na vrijeme, jedan dio grad bude iskljucen. Za mene je rijec « redukcija » bila sinonim za sijelo kod rodbine koja je zivjela recimo na Kosevskom Brdu i koji su to vece bili srecnici sa strujom.

Odoh ugasiti svjetlo i leci spavati u znak solidarnosti sa svojom sajgonskom mahalom, jer ovdje svakako nema Kosevskog Brda da se sijeli

Kolegica Vijetnamka se udaje u iducu subotu. Urucila mi je pozivnicu u crvenoj koverti na kojoj je lijepim zlatnim slovima napisano moje ime. Svadbena vecera od 7 do 9 u dvorani palace ujedinjenja. Svadbenoj ceremoniji prisustvuje samo najbliza porodica, a na veceru je pozvano par stotina ljudi, koji ce se urediti u haljine sa sljokicama i za sat dva pojesti onih 12 pladanja koje iznesu na sto. Sve ce biti gotovo za manje od 2 sata. Nema plesa, nema zabave ni saljivih anegdota. Poslije ce se pricati o svadbi i samo ce se spominjati kakva je bila hrana, i kritikovati nacin na koji je riba bila pecena.

Vecina ljudi ucestvuje svake subote na vise svadbi, cesto u isto vrijeme. Pocece da jedu kod jednih, dice se i sa zalogajem u ustima otrcati do drugih mladenaca, sjesti za sto gdje se neko upravo digao i otrcao mozda na onu prvu svadbu. Zato se i poziva toliko ljudi, da barem imas 100 zvanica u isto vrijeme.

Svakako najvazniji dio svadbe je vec zavrsen – a to su svadbene fotografije. Najmanje mjesec dana prije vjencanja, buduci mladenci provedu dan sa citavom armijom fotografa, sminkera, frizera i gararobera, koji ih vuku po citavom gradu da naprave « romanticne » slike. Slike u bijeloj vjencanici i tradicionalnoj crvenoj nosnji za nju, i u sakoima svih boja za njega. Siroti mladenici se znoje na 39 stepeni i pokusavaju da po stoti put ponove onaj teleci izraz lica koji bi trebao da dokaze koliko su zaljubljeni. Kad god prodjete Sajgonom mozete vidjeti barem 10 parova na koje vice nervozni fotograf. To se debelo plati, ali kako kazu slike jedino ostaju, a hrana ce se zaboraviti. Najljepsa slika se biti retushirana i izradjena u prirodnoj velicini da stoji na ulazu restorana gdje ce biti svadba.

Ja sa se o jadu zabavila sta da poklonim kolegici. Ne treba ih kuciti jer ce kao i 99% parova useliti u kucu mladozenjine familije, gdje zive najmanje 3 generacije, tako da ne mogu iskoristi priliku da se otarasim pozlacene vaze i drvene izrezbarene skrinje ukrasene sedefom i sjajnim perlicama, koje krijem od kako su dosle u moj dom.

Objasnili su mi da trebam da samo stavim novac u kovertu od pozivnice sa mojim imenom, tako da ce se znati ko je dao. Takodje mi je receno da je to prilika da udjem u « krug ». Onoliko koliko ja dam, mlada ce zapisati u posebnu svadbenu knjigu i cuvati da mi da istu sumu novca kad se ja ili neko moj bude udavao.

Zapecatila sam kovertu i zapisala u svoj notes “ne zaboravi da se udas prije nego sto napustis Vijetnam”!