Gledam nekad sa ovog svog balkona, gledam i pokusavam da se bar malo priblizim onon svakodnevnom zivotu Vijetnama. Sto bi se kod nas lijepo reklo mahalam. Ali slabo je to moje mahalanje, mogu samo biti posmatrac, imam sliku, ali mi ton ostaje nedohvatljiv...

Ispod mojih prozora trenutno se grade 3 kuce, proslog mjeseca su srusili i izgradili 2. Buduci vlasnik okupi komsije i rodbinu i zapocene radna akcija. Svaka dva dana, nikne po jedan sprat. Nije tu bas sve pod konac, ali neka, bice lakse srusiti i opet sve na novo... Radni dan pocinje prije vrucina, negdje oko 6 ujutro. Kako mi svakako nema spavanja, sjedim, gledam i razmisljam o arhitekturi i urbanistickom planu Sajgona. Prilicno komplikovan koncep...

Prvo sto nenavikle oci mogu primjetiti je da su kuce izuzetno uske. U prosjeku 3.5 metra sa 10 duzine. Razlog je jednostavan, placa se porez na osnovu sirine kuce prema ulici. Kuce su jedna uz drugu, moguce je imati prozore samo na krajevima, tako da cesto u sobama nema dnevne svjetlosti. To ovdje nije nikakv problem, jer i onako bjeze od sunca; mnogo vise vole neonsko svjetlo... (a vjerovatno ima i to da mahalasi poput mene ne mogu dokuciti kako oni istinski zive)

Kuce se grade za citavu porodicu, za najmanje 3 generacije. Srce domacinstva se nalazi u prizemnoj prostoriji, u koju se ulazi sa ulice. Glavno mjesto zauzima televizor, neko prirucno kuhalo, stolice i fotelja za starijesinu. Predvece se u taj "dnevni" boravak uvezu i motori. Motor je clan porodice, pa izgleda da i on mora prisustvovati vecernjem "prelu".  Cak je najnormalnije da i u prodavnicama pored polica i vjesalica, stoji uredno parkiran i gazdin motor.

Na zadnjem spratu je uglavnom velika krovna terasa, vrlo pogodna za odlaganje rezervoara za vodu, plin i nocno tefericenje uz casicu alkohola od rize.

Sajgon se grad danodocno, kucice po radnickim kvartovima poput mog,  i grdosije od betona i stakla po centru, i tako polako mijenjaju izgled grada. Sajgon od haoticnog grada polako postaje nimalo manje haoticna metropola.

Malo prije je udario pljusak, onakav kakav samo moze biti ovdje. I dok ja nevoljko kupim ves, i racunam da mi ga valja po treci put oprati, moje komsije su vec navukle ceradu preko nedovrsenih zidova, cuce oslonjeni na pete, pale cigaru i uzivaju u zasluzenom odmoru.

Vodici kazu da je ostrvo Phu Quoc dugo 50 km, sa najduzom pjescanom plazom u Vijetnamu od 25 km. Dobro, ja im vjerujem na rijec...

Za vrijeme francuske kolonizacije Phu Quoc je sluzio kao zatvor za nevaljale vijetkong-e, a Kambodza ga racuna kao otetu teritoriju - sto jest, jest blize je njima nego Vijetnamu, iako na ostrvu zive Vijetnamci...

Ono po cemu se Phu Quoc razlikuje od ostalih tropskih i subtropskih ostrva u regije, raznih Phuketa, Lankawia itd, je da je jos uvjek prilcno prirodan, (ekonomisti bi rekli nerazvijen...).

Na minijaturnom aerodromu vas zapahne paklena vrucina, vecina cesta (jos) nije asfaltirana i dok se probijate puteljkom po crvenoj prhkoj zemlji, medju gustim rastinjem, s vremena na vrijeme pred vas iskrsne po koji ljupki gmizavac, pozdravljaju vas ljudi za stolom, koji sa puno entuzijasma zovu restoran, ili naletite na veliku sliku ves masine, koja ukazuje da se tu odmah iza sumarka, za pregrst dongova, tj. vjetnamskih dinara, moze oprati vasa prasnjava odjeca...

Ljudi i priroda jos uvjek zive slozno, cak i vecina bungalova za turiste poput vas (ja sam ovdje domaca :-)) su sakriveni negdje tamo medju sibljem, ispod palmi, izmedju kojih je neko ljubazan razapeo ljuljacku.

Za dokone strance, plan i program mogu biti slijedeci: setnja po sumama i potraga za vodopadima, prijateljska posjeta divljim zivotinjama, ronjenje sa porodicom Nemo, razgledanje plantaze bibera (najukusnijeg na svijetu) ili jednostvano plaza i more...

Za zauzete lokalce, program se uglavnom svodi na sjedenje na miijaturnim plasticnim stoklama i ispijanje kafe sa ledom i pive.

I za jedne i druge : raj na zemlji! (pitanje za teologe, da li u raju ima komaraca?)

Uz bungalov, dorucak i przenu ribu, u aranzman je uracunat i mali prijatelj - moj se smjeska sa slike.

No sve lijepe stvari imaju kraj. Po ostrvu vec nicu plakati najavljujuci izgradnju maga, giga, super maxi hotela, betoniranih obala i teniskih igralista. Bojim se da kad se Phu Quoc probudi, nece ga docekati zaljubljeni princ, vec gladni vuk, sa motornom pilom i bagerom umjesto cvijeta lotusa....

Pocela sam praviti listu neobicnih predmeta, koji su ovdje u mojoj bizoj i siroj regiji sinonim za rahatluk.

Prvo sam se zaljubila u vijetnamsku metlu kojom metes samo jednom rukom,  stojeci i u isto vrijeme recimo igras badmintona sa komsijom.

Zatim me je prijatno iznenadila koreanska drvena "mlatilica" kojom se udaras po ledjima, i to opusta misice i stvara dobre vibracije u tijelu. Malo boli, ali da ti tijelo vibrira to sto jest, jest!

Ali do potpunog odusevljenja sam dosla upravo veceras. Taksista koji me je vozio kuci, lijevom rukom drzi volan, a desnom stapic dug nekih 10 cenata sa minijaturnom cetkicom za ceskanje uha. Vozi covjek  Sajgonom, preko gudura, rupa i nasipa, ceska se i uziva... E sto ti je rahatluk!