Ulijenila sam se, priznajem.

Nabavila sam cak i ljuljacku, mreza zelena ko trava i cim stignem izvrnem sve cetiri, citam, pijuckam sok, osluskujem horoze i kokosi u komsiluku, vjezbam izgovor onih 8 i po rijeci koje znam na vijetnamskom i topim se na laganih 38°C. Ova tropska klima stvarno razmeksa covjeka.

Tako da sam jos duzna par tekstova, sve na pola napisanih, i ostavljeni da malo sazriju tu negdje u cosku kompjutera. Ima tu svasta:

- kako ucim vijetnamski jezik sa djecom iz mahale, koja ruku na srce, sad fino govore engleski, a ja sam nako godinu i kusur, fino obavjestena, da svako jutro ne govorim "dobar dan" vec "supa od rize"; izgleda da sam promasila neki ton, ali jos ne znam koji. Sad se vise ne pozdravljam, samo se smjesim.

- kako sam se pretvorila u snjeska bijelica u polarnom Parizu. Vise nikad, ali nikad necu reci da je ovdje suvise toplo.

- kako sam sam zazalila sto nisam mladja (i manja, i savitljivija...) pa da zapocnem karijeru u plesnom ansamblu kambodzanskog baleta.

- kako sam se izgubila u Seulu u neudobnim cipelama i na kraju bosa ali visoko dignute glave dosla u hotel.

- kako sam pocela pisati disertaciju o kolektivnoj nevrozi zvanoj "shopping" u Singapuru

i jos mnogo toga, ali evo ljuljacka se nezno njise i doziva me, a i ova zadnja knjiga od Jergovica je stigla do Sajgona...