Good morning Vietnam

Na putu oko svijeta... i na duzoj pauzi u Vijetnamu (Sarajevo - Pariz - Sajgon - Pariz)

28.09.2010.

Vijetnamska zagonetka

Pitanje: sta je crno, dlakavo, sa 6 nogu, velicine kruske, sa tvrdim oklopom, pljosnato i ima male rogove / antene?

- Jelenak? nije...

- Bubasvava? nije...

Odgovor:

Ne znam ni ja, ali eno se uselilo u moje kupatilo.

Ozbiljno sam razmotrila sve solucije, no nemam pri ruci nikakvo tesko oruzije (minobacac je ostao zaplijenjen na carini), da nadjem novu kucu trebalo bi mi najmanje tri mjeseca, a da zovem u pomoc policiju, vatrogasce i vojsku, trebala bih govoriti malo bolje vijetnamski jezik.

Tako sam odlucila da odem u sjeverne zemlje na par dana, i ostavim da TO umre od gladi. Vjerovatno ce prije toga nastupiti krvava borba prsa u prsa, sa mojim napola udomacenim gusterima, ali se nadam pozitivnom ishodu!

 

26.09.2010.

Srce, ruke, lopata

Moj otac je isao na radne akcije u ono davno doba, gradio nasipe i puteve, posumljavao vrleti od Makedonije do Slovenije. Nije isao iz nekog pretjeranog idealizma i da budem iskrena ne vjeujem da se ubijao od posla i trudio da prebaci normu i  vrati se u Sarajevo sa udarnickom znackom. Isao je kao i vecina omladine tih nekih sezdesetih godina,  zajedno sa rajom radi druzenja pa i sad prepricava pohode po okolnim vocnjacima. Ali se i danas mozda zelene borovi koje je on tom mladalackom energijom posadio, i vozimo se po tih nekoliko metara puta koji je on napravio. Takva su bila vremena i omaladina je imala neke druge ideale.

Jedan dio mog posla u Vijetnamu, je da se prikazem, odrzim neki prigodan govor i rukujem i slikam sa lokalnim "starijesnima", sve naravno u ime firme za koju radim. Kad se nadjem na takvim ceremonijama, recimo svecano otvaranje novog univerziteta, ponasam se kao i ostali, dignem se i pjevam himnu pred velim kipom oca nacije, Ho Chi Minom - ustvari micem usnama, smjeskam se i klimam glavom, aplaudiram kad i drugi, iako je ocito da ne razumijem sta  visoki predstavnik Partije govori vec dva sata. Onda palim stapice zajedno sa poglavarom iz obliznjeg hrama, jer su ovdje Partija i religija u prilicno dobrim odnosima, bar zadnjih godina.

Od mene se ocekuje da budem i egzoticna, jer koja ti je korist dovesti stranca ako se odmah ne primjeti na fotografijama. Za takve prigode imam citavu kolekciju crvenih haljina - crvena donosi srecu, a zajedno sam plavom kosom i visinom to predstavlja garanciju da necu proci neprimjecena, i da ce svi oni koji se slikaju sa mnom vec sutra izaci u lokalnim novinama.  Ja se osmjehujem vec 3 sata i krotko prihvacam svoju ulogu maskote. No i to je nagradjeno, jer moji govori imaju dva puta vise alpauza, jednom kad ja nesto kazem, a drugi put kad se to i prevede.

Stvar je malo komplikovanija kad je u pitanju postavljanje kamena temeljca, recimo za novi hotel. Tu mi se svecano preda radnicka zastitna kaciga, uvjek premala, kao sto zli jezici kazu za moju bosansku glavu, (a nije do glave vec do kose koja se cvrsto vezana u pundju...). Zatim bijele rukavice i na kraju svecana lopata. I onda pocinje  svecano kopanje, koje traje sve dok se fotografi i kamermani ne umore. Postala sam ekspert za lopatanje na 40°C, i dok revnosno kopam mislim na rijeci moje majke, mamine mame, koja je govorila da se treba drzati skole i knjige, inace ti ne gine motika. Nije vise medju nama da joj kazem da se i sa skolama nekad mora uhvatiti lopate.

Nisam imala sansu ucestovavati u radim akcijama one nam drzave, ali dok brisem znoj sa cela, mogu na trenutak reci da i ja gradim zemlju vijetnamsku. Barem na fotografijama...

17.09.2010.

Kad sve utihne

Ima tih dana kad covjeka pritisnu sve tegobe ovog svijeta, stisne mu se oko srca i najradije bi izasao iz sopstvene koze i odleprsao nedje drugdje, bilo gdje samo ne tu. Samo ne tu, u tom autu koje vec pet sati mili po uskom putu i prolazi kroz oblake prasine koju iza sebe ostavljaju prastari kamioni, na ljepljivoj vrucini i u stravicnoj buci, koju dopunjuje svadja ili pak diskusija moja dva suputnika. Ne znam sta govore, ali po tonu ne bih zakljucila da su prijateljski raspolozeni. Krecemo se polako, i to mi daje priliku da se posvetim svijetu koji promice iza prasnjavih prozora. Nalazimo se nekih 100 kilometara sjeverno od Sajgona, i najmanje toliko godina unazad. Siromasna sela nadzidzana uz put, kucerci sirom otvorenih vrata iz kojih izbija crni mrak i neki tihi jad. Preplanule zene rade pred kucom, trce za autom da ti prodaju po koju sparusenu vocku ili bezvoljno prebiru po nekom korijenju koje se susi na cesti. Imaju ona umorna lica, sva od uglova, kao da ih je neki vajar izklesao u par slucajnih poteza, na brzinu...

Dovoljno dugo zivim ovdje da znam da zivot u Vijetnamu nije blistav svugdje i za svakoga; znam da ljudi tesko zive, sve ja to znam i svasta sam vidjela, ali eto bas u tom trenutku, sva ta tezina se skupila i ugnijezila  tu na grudnom kosu. I tad mi instinktivno navire pitanje - sta ja uopste radim tu, ko me je tijero u taj svjet kojem ne pripadam, koji nije moj?

Ostatak putovanja, provodim cvrsto zatvorenih ociju i stizem kuci u Sajgon sa nevidljivim olovnom oklopom oko srca i duse.

I onda odjednom, kisa prestaje da sipi, vjetar rastijeruje oblake tacno na vrijeme da zalazak sunca oboji citav kvart u ruzicaste i ljubicaste nijanse. Ja sjedam na terasu, solja kafe se nekom magijom doseta do moje ruke i slusam kako nastaje tisina. Djeca su utrcala u kucu, radovi na okolni kucama su prestali, cak se ne cuju ni motori na ulici ni zavijanje pasa. Kao da je neko iskljucio ton, pa onda promijenio kanal. Ulicom se preplicu mirisi kisom opranih ulica i oporih zacina. Sirom otvorenih ociju gledam taj potpuni sklad i mir, i sva ona tegoba nestaje. Shvatam da covjeku treba malo da bude zadovaljan, i pogleda na svijet iz nekog drugog ugla.

Duboko udisem i napajam se tim sitnim radostima. I sad se necujno zahvaljujem onom sto je moj put naveo bas tu.

 

 

11.09.2010.

Duhovi Sajgona

Sjecam se kad smo kao djeca prizivali duhove. Skupi nas se 5-6 kod nekoga u kuci, spustimo roletne, upalimo svijecu, poredamo u krug uredno izrezana slova abecede, pa svi stave prst na casu i ponavljamo "duse javi se". Uvjek bi se nasao neko ko bi pomjerao casu, ili zatresao sto, pa bi se se zavrsilo u opstem haosu cike, vriske i smijeha. Poslije bi se onaj u cijoj smo kuci vrisili taj visoko duhovni eksperiment, malo plasio da mu koji duh ipak ne ostane u kuci, ali sve bi se popravilo dolaskom roditelja sa posla koji bi bez ikakvog obzira sklonili nase rekvizite "crne magije" da postave serpu sa ruckom.

Nikad se ne bih sjetila tih djetinjih eksperimenata da se nisam suocila sa cinjenicom da u Vjetnamu gotovi svi vjeruju u duhove. Malo poslije mog dolaska ovdje, pozvala sam 30 kolega iz citavog Vijetnama na seminar. Zacudila sam se kad su me 3 puta pitali da li stvarno zelim da rezervisem svakom zasebnu sobu u hotelu. Naravno, meni ne pada na pamet da dijelim svoju sobu, pa predpostavljam da i ostali zele svoj licni konfor. Prvo jutro sam otkrila da su svi spavali po dvoje u sobama. i tako ostavili pola soba da zjape prazne. U prvi mah sam razumjela da je razlog trosak - "cost", pa sam ih podsjetila da su sobe vec placene, a onda se izpostavilo da je razlog "ghost" - duh. !?!?!

Kakvi crni duhovi - sve su to ozbiljni, obrazovani ljudi, vecina stariji od mene - no njihov smrtno ozbiljan izraz lica mi je potvrdio da se stvarno plase duhova u nepoznatoj sobi.

Duhovi ljudi koji su umrli nasilnom smrcu, narocito oni koji su se objesili ili koji nisu propisno ispraceni na onaj svijet, natavljaju da zive u Vijetnamu i plase narod. Kad neko umre, najmanje 24 svira glasna muzika i trese se citava mahala, da duh umrlog ne ostane tu. Ja se licno vise bojim da ne izgubim znatan postotak sluha, nego duhova, ali izgleda da sam jedina, pa mudro sutim, i diskretno stavljam cepove u usi.

Juce primjetih da jedna kolegica nosi ogroman krst oko vrata - ima brat bratu kilo u njemu. Objasnila mi je da je vidjela duh jedne zene u svojoj sobi, pa se sad stiti krstom i pali stapice, ali nije bas sigura da je to dovoljno jer je u njenom komsiluku ima jako puno duhova, pa razmislja da joj je bolje da se odseli...

- ?!?!?

Tu su svi priskocili sa svojim licnim pricama o susretu trece vrste. Svako je barem jednom sreo duha, a redovo im duh pomjera namjestaj i pravi smicalice po kuci. Ja licno kad cujem neko kuckanje po kuci, krenem u lov na gustere kojima je merak da se zavuku bas kod mene, a izgleda da bih trebala zapaliti stapic iz hrama.

Na pitanje zasto ja nikad nisam srela duha, kad citav grad vec vrvi od njih, nasli su se u nedoumici. Neki misle da me se mozda duhovi plase - ta hipoteza mi se cini jako zgodnom, dok su drugi ubjedjeni da i kod mene ima duhova sam ih jos nisam vidjela. Kao neoboriv dokaz uzimaju to da sam prosle sedmice pala niz stepenice jer me je duh gurnuo. Ja sam mislila da je prevagnuo tezak kofer i to da su stepenice pravnjene za ljude koji nose obucu broj 30, a izgleda da imam duha koji voli neslane sale...

A da za svaki slucaj zapalim koji stapic, tek toliko da vijetnamski Kasper vidi da sam prijateljski raspolozena?

 

10.09.2010.

Motor, pa srp i cekic i sve ostalo

Kazu da u Sajgonu ima 4 miliona motora. Iskreno govoreci, kad mi ujutru treba 45 minuta da predjem 3 kilometra koja me dijele od posla, mogla bih se zakleti da ih ima i dvostruko vise.

Vecina automobila koji se mogu vidjeti na ulici, su taksisti ili oni auti zamracenih stakala sa plavim tablicama kojima se svi sklanjaju sa puta. Porez na uvoz automobila je izuzetno visok, a i bez toga vecini Vijetnamaca privatni automobil ostaje nedostizan san, pa cak i da rade 10 zivota.

Motor je tako glavno prevozno sretstvo, i cesto najvrijednija stvar koju jedna porodica posjeduje. Obucu ostavljaju pred kucom, ali motor ulazi u dnevni boravak kao pocasni gost. Prva i osnovna stvar koju treba obezbjediti radnicima u firmi, je parking za motore sa cuvarom, inace ces svakih 5 minuta izlaziti da obidju svoje blago ostavljeno na ulici. Ako mi neko slucajno u saobracaju zakaci motor, nastaje takav napad bijesa i mrznje da se nenaviklim posmatracima ledi krv u zilama.

Na motoru se voze svi, sve i svasta: sva familija, ukljucujuci djeda,  amidzincu i tek rodjenu bebu, namjestaj, domace zivotinje i gradjevinski materijal. Od prije dvije godine, obavezno je nositi kacigu, ali kako niko nije kazao kakvu, svako je nabacio na glavu sto mu se cini najpogodnije. Ima ti sljemova, zaplijenjenih u nekom od zadnjih ratova, kacketa napravljenih od konzerve koka kole koje obicno prodaju turistima, a vecina nose kacige oblika i debljine plasticne vangle u kojoj se muti slag, sa nekim zgodnim crtezom, Mickey Mause ili Macke iz visokog drustva. Djeca do 7 godina ne nose kacige, jer kao sto mi je objesnjeno, to sprecava razvoj glave i mozga... Njih samo pokriju prozracnom gazom da ne bi progutali kojeg komarca, ili sta vece, u letu.

Fotograf Hens Kemp je objavio knjigu slika motora na ulicama Sajgona i okoline : http://www.bikes-of-burden.com/ 

Prilazem par slika, a za potpun dozivljaj, treba da se provozati koji krug po ovdjasnjim cestama. Ja za uzvrat nudim kafu, onu pravu iz dezve i fildzana na terasi sa najljepsim poglednom na svijet gdje je motor bogom dan.

 

 

Good morning Vietnam
<< 09/2010 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

Vodic kroz impresije

Idemo na izlet!
Obilzak Vijetnama

Ha Long Bay
Hue - u posjeti carevima
Miris kise u Sajgonu
Ostrvo Phu Quoc
Mekong
Ostrvo Con Dao
Dalat
Granap u Sajgonu
Motori, motori
Na putu
1000 godina Hanoja
Praznik u Sajgonu
Ha Long Bay - opet



Zivi se, zivi u Vijetnamu

Prva klapa
Nostalgicna lista
Makedonska opera
... u drustvu kucanica
Parlez-vous Vietnamien?
Pho,tanjir supe
Rahatluk
Ko me cuva ?
Pijacni dan
Taj trenutak
Ne znas ti…
Onaj drugi Vietnam
Masaze, mmmm
Riblji pedikir
Ogledalo, ogledalce
Moja slasticarna
Jedna teta u Sajgonu
Kako se putuje vozom
Duhovi Sajgona
Srce, ruke, lopata
Kuca nade - Sajgon
Svi u stroju
Pjevaj borbene
Cija si ti?
8. mart u Sajgonu
Pecat i zakon
Oluja u Sajgonu
Lutke moje vijetnamske
Pozitivne vibracije
Zivotinje i ja
Zadnja stanica
Vijetnamska svadba
Emocije i Azijati


Argentina

Buenos Aires-La Boca
Andi
Uposjeti ko druga Guevare
Put vrhova
Voda, voda...
Vodopadi Iguazu
Nebeski Iguazu

Brazil
Rio
Sao Paolo

Urugvaj
Na obali

Kuba
S druge strane ulice
Auto moto savez
Cuba libre

Malezija
Pijacni dan
Polja rize
Borba za zivot
Dobri andjeo

Indonezija

Seminyak Bali
Bali za sve


Japan
Cho-Cho San
Yokosuka
Kako me Japan odusevi

Koreja
Kad covjek ogladni
Borba sa stapicima
Koreanci se mlate!
Moj Gangnam style

Kambodza

Kambodzanski balet

Tajland
Budin blagoslov
Bangkok s proljeca 2010
Iza 7 gora (Koh Phi Phi)
Kad me puste do Bangkoka

Francuska (ona moja)
Moje ostrvo u Parizu
Moj jug
Vijetnamka u posjeti
Pariz s druge strane

malo Blizi istok
Kontrasti Dubaija
Abu Dhabi
Marakes

Nako
Lenjingrad
Berlin
Madrid
Lisabon












































pasos na pregled
free counters

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
233084

Powered by Blogger.ba