Good morning Vietnam

Na putu oko svijeta... i na duzoj pauzi u Vijetnamu (Sarajevo - Pariz - Sajgon - Pariz)

20.11.2010.

Pjevaj borbene

Uvjek sam voljela da pjevam. Nisam nekog posebnog glasa, a ni sluha, ali imam jako sirok repertoar pjesama koje skupljam od svoje 2. godine. Tad je u modi bio Zdravko Colic, u kojeg sam bila smrtno zaljubljena do svojih predskolskih dana, tako da je moja prva i omiljena pjesma bila "Druze Tito mi ti se kunemo".

Period Brena i "Sitnije Cile" sad krijem ko zmija noge, ali uvjek se neko nadje da me podsjeti kako sam kao curetak plesala i pjevala po stolovima u maminoj kancelariji u jednoj strogoj austrougarskoj zgradi i bila vrlo cijenenjena mlada estradna zvijezda te pravne sluzbe.

E sad, u mojoj Sajgonskoj mahali, vrlo blizu moje kuce se nalazi osnovna skola u koju svako jutro ulijece stotine djaka u bijelo plavim uniformama. Kako su i ovdasnji ucitelji culi za nasu poslovicu "ko pjeva zlo ne misli", svako jutro malo prije 7 sati sa razglasa se cuju revolucionarne pjesme koje uzivo pjeva dezurni djak. Zvucnici malo krce, ali vazno je da se pjeva srcem i dusom. Kako se u skolu ide i subotom jutros me iz sna trznu piskutavi glasic nekog mladog pionira.

Nista mi drugo nije preostalo, nago da se i ja onako polu-razbudjena pridruzim, i iz petnih zila zapjevam "Mlada partizanka, bombe bacala", jer nije red da  moje komsije malo tvrdjeg sna, nastave da spavaju. Dizi se narode, neko ovu zemlju treba da gradi!

11.11.2010.

Prica o dva pisma i jednom nesudjenom graditelju kuca

Od kako znam za sebe govorim "kad porastem bicu arhitekta". U mojim jako mladim godinama to sam izgovarala "arhiTETKA" , mozda zato sto je to profesija moje tetke - djeca su vrlo logicna.

Poslije sam godinama crtala planove, pravila minijaturne kuce u kojim su zivjeli Pink Panter i patuljci iz kinder jaja i jedva cekala da porastem i pravim kuce za velike ljude, gdje ima mjesta za sve Pink Pantere ovog svijeta.

No doslo je vrijeme kad su se kuce rusile, a ne gradile, i ja se pukim slucajem nasla u malom gradu na jugu Francuske. I dalje sam uredno govorila o svojoj buducoj profesiji, svjesna da ce to ipak sad ici malo teze. Prvi razlog je bio cisto administrativni - broj stranaca koji mogu upisati arhitekturu u Francuskoj je mali, i sretnici su dobivali dozvolu od tadasnjeg ministarstva urbanizma. A drugo, to sto nemam oca koji bi mi ostavio svoj kabinet ili otkupio klijentelu od nekog arhitekte pred penziju , je manje-vise izgledalo kao osuda da citav zivot provedem crtajuci u mracnom kutu za nekog strasnog gazdu.

Godina mature, i pred neizvjesnoscu odluke ministarstva i komentara "neces se ti od tog hljeba najesti, sve i da te prime", ja se odlucujem konkurisati na jos jednom mjestu. Pricala sam sa profesorima i gimnazijskim savjetnikom, i svi su naravno imali drugacije savjete, od ciste matematike i nuklearne fizike do vise medicinske sestre. Kad sam tiho spomenula "Grandes Ecoles" svi su se slozili da ne treba ni pokusavati, jer ja ipak dolazim iz male provincijske gimnazije, nece me ni pogledati.

Ja nikako ne VOLEM kad mi kazu da nesto nije za mene, pa sam ipak konkurisala.

Dvije koverte su dosle isti dan. Oba odgovora su bila pozitivna, i ja sam tu odlucila odrasti,spremiti djecije snove u ladice nostalgije i izabrati put za koji nisam znala gdje tacno vodi, nego samo da je tesko ali da ce ti na kraju mnoga vrata biti otvorena.

Na pocetku skolovanja, sto puta sam zazalila svoj izbor, plakala, htjela napustiti sve, milovala knjige o arhitekturi po gradskim  knjizarama... Ali postepeno sam zavoljela ono za sta sam se odlucila, i na kraju se zaljubila u svoj posao. On mi je omogucio da obidjem svasta i zivim svugde po svijetu i se divim gradjevinama onih koji su bili sigurno uporniji i vjerovatno taletovaniji od mene.

Prije par dana sam posjetila etnografski muzej u Hanoju. U parku su rekonstruisane tipicne kuce razlicitih etnija sirom Vijetnama. Sve je tu skladno, i sve ima svoje zasto; i visoki stubovi koji stite od poplave,  grede koje mogu da odole svim vremenskim nepogodama, i visoki krov od slame koji stvara hlad. Divim se tim graditeljima, i razmisljam kako jos imam vremena da porastem pa onda barem sebi nacrtam i izgradim jednu ovakvu kucicu.

07.11.2010.

Svi u stroju - ili kako uvesti red i mir u Vijetnamu

Kladila bih se u da na vijetnamskom jeziku "cekati u redu" ne postoji ili ako se moze prevesti, onda to oznacava jedan potpuno apstraktan pojam, nesto daleko, tamo gdje su ljudi lijeni i priglupi. Vijetnamac ne voli red, on uvjek negdje zuri i ponasa se po "adetu" - ko prvi do djevojke njegova je.

Kako svake sedmice putujem, provodim jako puno vremena na Sajgonskom aerodromu. U pocetku me je dovodilo do ludila to sto svi hrle da cekiraju karte, gaze ti po nogama, izvale ti kuk teskim koferom, preko glave bi ti presli samo da imaju merdevine. Onda nastaje borba kad treba uci u avion, gura se laktovima, podmecu noge, da ne bi slucajno avion otisao bez njih. Ipak najzanimljivije je slijetanje. Cim se avion priblizi pisti, svi otkopcavaju pojaseve, skacu na noge, vade prtljagu i trce prema izlazu. Sirote stujardese, koje su jos propisno vezane, pokusavaju da ih smire, ali u opstoj graji niko nikog ne cuje. Naravno u toj zbrci kad avion odskoci od pistu neki padnu, a kofer sleti bas na moju glavu.

U pocetku sam sve to zabezeknuto posmatrala, a onda je proradila moja balkanska krv - "e, nesh' ti mene". Pocela sam i ja da ih guram, jednom sam covjeka, koji je preko mene pokusavao da dohvati kofer, vratila na sjediste i zavezala mu pojas, zenu koja se zalijepila za mene da dobije kartu i usput zvirne sta ima kod mene u tasni, odigla od zemlje i vratila dva metra nazad. Postala sam bosanska verzija Ramba, i vrlo tecno se svadjam i galamim na svom maternjem jeziku.

No, ipak to kosta zivaca, a i ne ide bas lijepo uz moj imidz, - ja sam ipak jedna dama -, tako da sam morala sjesti i smisliti neku drugu soluciju.

Pazljivo sam odabrala 100 pjesama, uglavnom rok iz 80-ih, i napravila "playlist" - airport. Cim krocim na aerodrom, svatim muziku do daske, slusalice u usi, pa pjevam i poskakujem u ritmu; to vise nije aerodrom vec plesna pista. Zamislite zenu propisno obucenu u crni kostim sa aktovkom,  koja ide prema salteru pjevajuci Krvavu Meri od Stulica, ponekad se okrene na peti i mase rukama. Svi mi se sklanjaju, jer vide da se vjerovatno radi o nekoj budali. Ja sam presretna, plivam u moru muzike, i zadovoljna sam sto i ovdje vazi internacionalno pravilo da je budale ipak bolje propustiti.

06.11.2010.

1000 godina Hanoja

Na karti svijeta, Vijetnam lici na zmaja visoko dignute glave. Glava je Hanoj, glavni grad, dok je stomak Sajgon, ili Ho Chi Minh City, nekih 2 000 kilometara juznije. Izgleda da se ta simbolika odrazila i u stvarnom zivotu ove zemlje, u Hanoju se vlada, dok se u Sajgonu, ekonomskom sredistu, radi.

Mali cas istorije: kad su Vijetnamci sa sjevera, oslobodili Sajgon u aprilu 1975,  otjerali zadnje americke vojnike i ujedinili sjeverni i juzni Vijetnam,  prvo su promijenili ime grada "izdajice" i dali mu ime oca nacije, a zatim 20 godina pritisnuli "ove prodane juznjacke duse". No novac je ucinio svoje, pa se sredinom 90-ih, Sajgon digao iz pepela i ponovo je proradila trgovacka snalazljivost juznjaka.

Razlika izmedju dva grada se ipak primjeti na svakom koraku. Hanoj nije pretrpio strasna ratna razaranja, ni poslijeratna izivljavanja na gardu i sacuvao je svoju autenticnost - siroke avenije, zgrade iz francuskog kolonijalnog perioda i ambijent orijetalnog grada koji se savio oko jezera.

U oktobru, Hanoj je slavio 1000 godina postojanja, hiljadu godina kulture, o kojoj svjedoci hram literature gdje su Vijetnamci pisali kljige i usavrsavali kaligrafiju dok su po Americi jos veselo trckala krda bizona. Za proslavu, sav grad je temeljito ociscen, nove zgrade i bljestave fasade su nikle preko noci, a ono sto se nije stiglo zagladiti, je sakriveno iza sarenih taraba i ukraseno svjetlucavim girlandama. Sve je izgledalo jako svecano.

U centru grada nalazi se ogroman trg sa mauzolejom oca nacije - Ho Chi Minhom.

Sinoc  su me odveli na "ratnu" veceru u stari restoran na zapadnom jezeru, no kad sam se usudila primijetiti da kolacici sa rakovima, riba, przena piletina, riza i povce i nisu tako los ratni objed, odlucili su da me prevaspitaju i odvedu pred mauzolej tacno u 9 kad svecana garda spusta zastavu za noc.

Krenuli smo pjeske, Snjeguljica i 15 patuljaka, kako su prozvali nasu grupu, - vise zbog razlike u visini nego zbog moje eventualne slicnosti sa junakinjom porcelanskog tena i kose boje ebenovine - do mauzoleja gdje se narod vec okupljao. Vojnici su bijelim uniformama su zustro uz zvuke pistaljke odredjivali perimetar dokle smo se mogli pribliziti. Ja sam za svaki slucaj da me ne izgube u masi, od jedne starice kupila balon u obliku paceta i zavezala ga da lebdi iznad moje glave. Uz zvuke himne sa mocnog razglasa, bataljon u bijelom je promarsirao trgom, naklonio se pred Velikim Covjekom i polako spustio zastavu. Tu se skupilo i mnostvo djece sa roditeljima, vjerovatno da od malih nogu nauce kako se odaje pocast.

Jedan djecacic od 2-3 godine,  nije bas pomno pratio citavu ceremoniju. Vise ga je privlacilo zuto pace koje je visilo iznad neke cudne tete. Kako bih izbjegla diplomatski incident, poklonila sam mu balon, i iskreno se nadam da ce mu taj trenutak nepazenje oprostiti i nece biti ubiljezen u Veliku knjigu kao buduci potencijalni anarhista.

Na slici: opera u Hanoju

01.11.2010.

Kuca nade - Sajgon

Splet ulicica, sirokih tek toliko da se natovarena kolica koja vuce bicikl mogu provuci, starci sjede na pragu, djeca trckaraju, a iz kuca se sire mirisi tek skuhane vecere... Na kraju jednog prolaza u dvoristu u sjeni mangovog drveta  nalazi se jedna posebna kuca. Tu je nekad bio restoran cije ime jos visi na kapiji, no sad na samom ulazu u poplocano dvoriste tu stoje desetine pari cipelica, papuca ne vecih od dlana, odbacenih na brzinu, kao da su njihovi mali vlasnici zeljeli sto brze pobjeci u okrilje kuce. Jos sa praga se cuje pjesma koja uz pratnju klavira dopire sa sprata. U prizemlju se broje koraci, vjezba se nova koreografija. Desetine djece svih uzrasta promle glavu, nasmiju se onom ko ulazi i u rukama  nosi kese pune voca.

 

Mogli bismo na trenutak pomisliti da je to vesela nedeljna skola, ali ja znam da to nije obicna kuca… niti obicna djeca. Crvena vrpca, simbol borbe protiv opake bolesti koja hara svijetom vec preko 30 godina, visi na dovratku. Roditelji te djece su vec otisli, izgubili bitku i nazalost nekoj od te djece po rodjenju prenijeli zlocudni virus.

 

Sta znaci imati sidu ovdje u ovoj zemlji? To znaci biti odbacen iz drustva, vecine skola, o zaposlenju da i ne govorim. To znaci zivjeti u nama nezamislivom siromastvu i cekati kraj kao jedini izlaz.

 

Prije 10-ak godina jedan covjek, Vijetnamac koji je uspio da se izvuce iz pakla droge, poceo je da skuplja tu odbacenu djecu. Kad je on “otisao” prije 3 godine, ostavio je u amanet da se njegova borba nastavi. Tri zene su to prihvatile i danas one vode ovu druzinu. Jedna je Amerikanka, koja je u Vijetnam dosla da snima dokumentarni film i ostala, druga je Francuskinja cije je muz Vijetnamac ostao u Francuskoj, a ona vjerovatno da uravnotezi situaciju dosla da zivi i pomaze ovdje, treca je Vijetnamka, profesor na fakultetu koja je katedru zamijenila za plasicne stolice gdje djeca vec satima crtaju bas tu kucu,  u ruzicastim I zlatnim bojama.

 

Njihove zivotne price su neizrecivo tuzne. Toliko nepravde se skupilo na jednom mjestu, kao da je neka zla vila odlucila da ih obaspe svim nedacama. Siromastvo, bolest, droga, kocka, prostitucija, ta djeca su sve vidjela prozivjela. Ali opet, kad dodju u tu kucu nade, oni postaju ono sto zapravo i trebaju biti – djeca, jer samo tu su sigurni i zasticeni. Njihove tri dobre vile se bore da im obezbjede prihvatljive zivotne uslove, organizuje se radna akcija da se napravi kupatilo i uvede vode u sobicak na periferiji gdje zive sa bakom, svima placaju skolu koja ih prihvata, donose hranu… Djeca tu uzivaju dok bake u velikim loncima kuhaju rucak, bez straha lete u narucije dobrih ljudi.

 

Slucajno sam ih otrila prije nekih godinu dana, i jedini nacin da im pomognem je novcano, trazim subvencije, organizujem akcije  i guram svoje kolege sirom Azije da iz dubine dzepa izvuku koju sitnu paru. Ponekad kad uhvatim slobodan trenutak odem da ih posjetim, i sve moje brige mi se ucine tako neznacajne. Dok slucam njihov smijeh, cini mi se da oni meni pomazu, a ne ja njima. I na tom sam im duboko zahvalna.

Good morning Vietnam
<< 11/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

Vodic kroz impresije

Idemo na izlet!
Obilzak Vijetnama

Ha Long Bay
Hue - u posjeti carevima
Miris kise u Sajgonu
Ostrvo Phu Quoc
Mekong
Ostrvo Con Dao
Dalat
Granap u Sajgonu
Motori, motori
Na putu
1000 godina Hanoja
Praznik u Sajgonu
Ha Long Bay - opet



Zivi se, zivi u Vijetnamu

Prva klapa
Nostalgicna lista
Makedonska opera
... u drustvu kucanica
Parlez-vous Vietnamien?
Pho,tanjir supe
Rahatluk
Ko me cuva ?
Pijacni dan
Taj trenutak
Ne znas ti…
Onaj drugi Vietnam
Masaze, mmmm
Riblji pedikir
Ogledalo, ogledalce
Moja slasticarna
Jedna teta u Sajgonu
Kako se putuje vozom
Duhovi Sajgona
Srce, ruke, lopata
Kuca nade - Sajgon
Svi u stroju
Pjevaj borbene
Cija si ti?
8. mart u Sajgonu
Pecat i zakon
Oluja u Sajgonu
Lutke moje vijetnamske
Pozitivne vibracije
Zivotinje i ja
Zadnja stanica
Vijetnamska svadba
Emocije i Azijati


Argentina

Buenos Aires-La Boca
Andi
Uposjeti ko druga Guevare
Put vrhova
Voda, voda...
Vodopadi Iguazu
Nebeski Iguazu

Brazil
Rio
Sao Paolo

Urugvaj
Na obali

Kuba
S druge strane ulice
Auto moto savez
Cuba libre

Malezija
Pijacni dan
Polja rize
Borba za zivot
Dobri andjeo

Indonezija

Seminyak Bali
Bali za sve


Japan
Cho-Cho San
Yokosuka
Kako me Japan odusevi

Koreja
Kad covjek ogladni
Borba sa stapicima
Koreanci se mlate!
Moj Gangnam style

Kambodza

Kambodzanski balet

Tajland
Budin blagoslov
Bangkok s proljeca 2010
Iza 7 gora (Koh Phi Phi)
Kad me puste do Bangkoka

Francuska (ona moja)
Moje ostrvo u Parizu
Moj jug
Vijetnamka u posjeti
Pariz s druge strane

malo Blizi istok
Kontrasti Dubaija
Abu Dhabi
Marakes

Nako
Lenjingrad
Berlin
Madrid
Lisabon












































pasos na pregled
free counters

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
239817

Powered by Blogger.ba