Uvjek sam voljela da pjevam. Nisam nekog posebnog glasa, a ni sluha, ali imam jako sirok repertoar pjesama koje skupljam od svoje 2. godine. Tad je u modi bio Zdravko Colic, u kojeg sam bila smrtno zaljubljena do svojih predskolskih dana, tako da je moja prva i omiljena pjesma bila "Druze Tito mi ti se kunemo".

Period Brena i "Sitnije Cile" sad krijem ko zmija noge, ali uvjek se neko nadje da me podsjeti kako sam kao curetak plesala i pjevala po stolovima u maminoj kancelariji u jednoj strogoj austrougarskoj zgradi i bila vrlo cijenenjena mlada estradna zvijezda te pravne sluzbe.

E sad, u mojoj Sajgonskoj mahali, vrlo blizu moje kuce se nalazi osnovna skola u koju svako jutro ulijece stotine djaka u bijelo plavim uniformama. Kako su i ovdasnji ucitelji culi za nasu poslovicu "ko pjeva zlo ne misli", svako jutro malo prije 7 sati sa razglasa se cuju revolucionarne pjesme koje uzivo pjeva dezurni djak. Zvucnici malo krce, ali vazno je da se pjeva srcem i dusom. Kako se u skolu ide i subotom jutros me iz sna trznu piskutavi glasic nekog mladog pionira.

Nista mi drugo nije preostalo, nago da se i ja onako polu-razbudjena pridruzim, i iz petnih zila zapjevam "Mlada partizanka, bombe bacala", jer nije red da  moje komsije malo tvrdjeg sna, nastave da spavaju. Dizi se narode, neko ovu zemlju treba da gradi!