Good morning Vietnam

Na putu oko svijeta... i na duzoj pauzi u Vijetnamu (Sarajevo - Pariz - Sajgon - Pariz)

31.03.2011.

Dogadjaj godine u Vijetnamu

Vec sam se potuzila da je kulturni zivot u Vijetnamu prilicno siromasan, barem za one priglupe ljude poput mene koji ne govore ovdasnji jezik. Predstave, koncerti, i medjunarodne izlozbe nas zaobilaze u sirokom luku.

Nije u pitanju potraznja, jer od 80 miliona stanovnika koje broji ova zemlja, sigurno bi se dalo napuniti bilo kakva dvorana ili trg da ko hoce da dodje da nas malo zabavi. Problem je dobiti dozvolu od ovdasnjeg ministarstva za kulturu i informaciju. Bilo koji pjevac, koji bi recimo uz gitaru pjevusio u nakoj kafani ili DJ koji miksa u podrumu hotela, mora da predhodno prilozi tacan repertoar, rijeci, redoslijed i ceka da li ce mu biti dozvoljeno da nastupa. Naravno sve se provjerava, da ne bi slucajno bilo sta receno protiv drzave i poredka. (mozda ce i mene jednom naruziti sto pisem svasta na ovom blogu...) Drugi problem je kako iznijeti zaradjeni novac iz zemlje. Domaca valuta je zasticena i ne moze se zamijeniti vani, a do strane valute je tesko i skupo doci.

No izgleda da su sve te teskoce prevazidjene, jer smo proslog vikenda imali prvi veliki internacionalni koncert u Hanoju. Naime, bili su nam Back Street Boys (BSB). Moram priznati da nisam znala niti jednu njihovu pjesmu, a ni kako izgledaju, no sama ideja da ce na glavnom stadionu biti neki koncert, je bila dovoljna da se karte odmah kupe i planira odlazak u Hanoj.

Skupilo se nas 10 stranaca, svi ozbilji ljudi, koji su razmijenili cetvrtu i petu banku,i dosli pred stadion da slusamo te malo oronule deckice koji su eto za poslijednji koncet svoje turneje izabrali nasu zemlju. Oko stadijona, stotine policajaca, provjere na svakih 5 metara, vidi se da je stvar ozbiljna. Na jednom stolu se mogu kupiti flase vode i limeke kole, koje ti naravno na slijedecem check pointu oduzmu, da ne bi slucajno gadjali umjetnike. No, i tu se neko dosjetio, pa su otvorili sto gdje se mogu kupiti plasticne kese, slamke i gumice, da se pice prelije. Sjednemo mi tako medju 30 000 mladih Vjetnamaca, svako sa svojom kesom pica i cekamo...

Tacno u 8, kao sto je pisalo na programu, a ovdje se program rigorozno postuje, pojavljuju se ONI. Scena je nikakva, zvuk kao na vojnim paradama, ekrani tek toliko da mozes nazrijeti neciju glavu, ali nista to nije vazno jer to su Back Street Boys! Vecina omladiki koje se vec bacaju u transu, nisu bile ni rodjene kad su ovi momci poceli pjevati, ali se iz svih grla ori: I love you BackStreet Boys (izgovaraju BA TI BO) . Sat i po, potpunog haosa, omladina ludi, skace, pokusava da pjeva, i stadion se trese kad jedan od momaka izadje na scenu bez maijice da pokaze tetovaze. Mi vise uzivamo u spektaklu oko nas nego u koncertu. Omladina je svugdje ista, samo im treba dozvoliti da se opuste.

Mene je ta histerija podsjetila, na jedan koncert u Skenderiji, sredinom 80-ih, gdje su me odveli kao mali curicu - vjerovatno nije imao niko da me cuva. Pjevao je Miroslav Ilic, i hiljade zena je vristalo. Tu je jedna od dama izjavila da su se tako prije samo Pejgamberi docekivali, sto me i danas nasmije. Eto Miroslav i Ba Ti Bo.

 

28.03.2011.

Pecat i zakon

Od kako zivim u Vijetnamu, svaki dan naucim nesto novo. Jedno od prvih otkrica je bila vaznost pecata u svakodnevnom zivotu. Prvo sto su me pitali po dolasku je bilo da odlucim kakav ce biti moj licni pecat. Ja sam naivno pitala, da li se radi o onom pecatu sa datumom, na sta su se svi uhvatili za glavu i pitali koju su im jadu poslali iz Pariza, kad prije nije imala ni pecat. Ovdje se zna red, ko nema pecata, taj nije niko i nista, njega jednostavno nema u hijararhiji drustva i drzave.

Napravili su mi pecat, na brzinu i objasnili da svaki papir, dokument, kopija koja postoji u firmi mora imati moj potpis, moj plavi pecat i najvazniji crveni pecat firme, koji se cuva u sefu iza sedam katanaca. Sef finansija, je organizovao malu ceremoniju gdje su prisutvovali svi vijetnamski zaposlenici, da mi svecano preda taj Crveni Pecat. Sve je izgledalo jako svecano, kao da mi predaje zastavu, kljuceve grada Sajgona i zlatnu medalju Ho Chi Minha. Njegove oci su se caklile od silne tuge i imala sam osjecaj da bi mi lakse dao svoju desnu ruku nego taj famozni pecat. Takticki sam odlucila da mu ga ostavim na cuvanje, zajedno sa svojim licnim pecatom i htjela sam dodati da da moze i da izvjezba moj potpis, ali se siroti covjek vec gusio od emocija, pa nisam htjela da vise sekiram.

Tako po citav dan u kancelariji odzvanjaju udarci pecata, znak da se nesto vazno odlucuje:

- treba kupiti paket kasikica za kafu, - tup, tup - dva pecata; treba podici pismo na posti, tup, tup...; neko je trazio slobodan dan, opet tup, tup... Ja sam pojednostavila svoj potpis, jer mi je ruka pocela trnuti...

Prije par dana, na mom radom stolu stoji gomila papira, odluke o povisici plata, sve u 8 primjeraka. Dva sata, moja sekretarica i ja pecatamo, svaku stranicu, a onda rasirimo papire u lepezu i na ivici udarimo jos jedan da se zna redosijed stranica. Dok potpisujem, moja sekretarica mi objasnjava da je na fakultetu imala predmet "pecati": kako pravilo udariti pecat, razlika u vaznosti okruglog i cetvrtastog pecata, raspored potpisa i pecata.... Polozila je ispit sa visokom ocjenom i dobila pohvalu profesora.

Ja sam taj predmet izgleda prespavala, pa sam za kaznu sebi udrila dva pecata na ruku, da se zna sam bila neozbiljan student.

10.03.2011.

8. Mart u Sajgonu

Za sve one godine koje sam provela u Francuskoj, ne sjecam se niti jednog 8. marta. Barem ne onako kako ga ja pamtim kao dijete, kad se danima skupljalo od dzeparca ili od "kusura" da se mami kupi cvijece u saksiji, koje bi se nakon 2 dana obavezno sparusilo, ili kad bi svi zatrpali uciteljicinu katedru cvijecem i Krasovim i Zorinim bombonjerama. Jednostavno u Francuskoj, Dan zena, je u rangu medjunarodnog dana za borbu protiv smrtne kazne ili dana za zastitu zivotinja. Svi znaju da postoji, ali ga niko ne slavi.

Trbalo je da dodjem u jednu od poslijednjih kumunistickih zemalja da opet osjetim drazi 8. marta. U Sajgonu 8. mart pocinje u 4 ujutro kad svi ulicni prodavaci iznesu svoje stolove sa prigodnim poklonima. Ima tu naravno plasticnog cvijeca, koje svijetluca i savija se u ritmu lambade, ukrasa za kosu u svim drecavo rozim nijansama, zlatnih nesesera sa kremama za izbijeljivanje koze, velikih korpi umotane u sjajni staniol, prigodno napunjene secerom i kafom.

Svjeze cvijece je rasuto po trotoaru, gdje ga desetine zena skuplja i pravi prigodne bukete koje lijepe selotepom i na kraju obilato pospu zlatnim sljokicama. One ozbiljnije cvjecare po citav na razvoze aranzmane gdje je cvijece zabodeno u kartonsku kutiju ili veliku kocku od spuzve; naravno opet sa zlatnim sljokicama.

Moje zene u kancelariji su se naljepsale, obukle cipkane bluze, zavezale svilene salove i svako malo zirkaju prema vratima da vide kome ce sad donijeti buket. Naravno, buket se treba dobiti na poslu, jer sta vrijedi ako ti muz pokloni zlatno cvijece kod kuce, ako to niko ne vidi. Od silnih buketa, koje razvoze po zgradi ne moze se uci u lift, a cvijece iz sata u sat izgleda sve umornije, jer ga od zore vozaju po gradu u korpi zavezanoj na sic motora na 38°C. Vidim da su malo razocarani sto firma nije organizovala nista, nema ruza, vatrometa, slobodnog dana pa ni cak svecanog rucka. Ponesana opstim ambijenom i meni je malo krivo sto nema nista posebno za 8. mart, dok ne shvatim da je "firma", u stvanosti moja malenkost, i da sam upravo izgubila sve "poene" koje sam sa mukom skupila pjevajuci vijetnamske ljubavne pjesme u karaoke barovim sa kolegama.

Zaboravila sam na 8. mart, i postidjena se krijem u svojoj kancelariji. Spas dolazi od dvojice vijetnamskih kolega, koji donose case slatke supe "Che" i organizuju zakusku za sve. Svi se bacamo na supu od kokosovog mijeka, u kojoj udruzeno plivaju 3 vrste graha, kukuruz, zrnevlje nara i prozirne trakice aloje, sve ukraseno usitnjenim ledom.

Eto neko za 8. mart dobije cvijece i cokolade, a ja grah u kokosovom mlijeku

05.03.2011.

Mirno! Na mestu voljno... ali ne bas previse voljno...

Obicno ne reagujem na vijesti iz nase nam zemlje. Uzasavam se ljudi koji vec 20-30 godina zive po raznim coskovima planete, i redovno pametuju i daju savjete kako treba urediti Bosnu. No vijest da je uhapsen general Jovan Divjak, me rastuzila i podsjetila na jedan davno dogadjaj.

Prije vise od 10 godina, kad sam bila student u Francuskoj, slucajno sam upoznala gospodina Tonija. Taj veliki gospodin, pokoj i rahmet mu dusi, rodjeni Francuz, nije ima nikakve veze sa Bosnom, osim sto je za vrijeme rata organizovao i licno prevezeo 16 konvoja humanitarne pomoci. O tom velikom gospodinu bi se mogla napisati knjiga, o tome kako je uopste dosao do Bosne, kako je dizao kredite kad ne bi skupio dovoljno novca za konvoj, kako je bio zarobljen u Mostaru i kako je pomogao stotinama ljudi, i kako je na kraju, onom velikom kraju, njegov pepeo po njegovj zelji prosut u Neretvu. Gospodin je se bio sprijateljio sa genarelom Divjakom i pomagao njegovu humanitarnu organizaciju, no kako je vec tad bio bolestan, ja sam odlucila da preuzmem taj konvoj, koji je trebao biti njegov posljednji.

Skupila se grupa omaladinaca, Francuza koji su o Bosni samo znali da sam se ja tu rodila i da je do nedavno bio vrlo ruzan rat. Sest mjeseci se skupljao novac, materijal i nova roba, pa se u junu trebalo krenuti iz Bretanje put Bosne. Kako nam je u prosjeku bilo jedva 20 godina, a Bosna tamni vilajet, niko nam nije htio osigurati kamioncice, one od 16 kubika, koje smo mi sami trebali voziti. Gospodin Tony je opet to sredio i preuzeo odgovornost na sebe.

Moji 8 drugova Francuza, su krenuli u tu avanturu na celu sa mnom, i nisu bas znali da li idu na eksurziju ili u dzunglu gdje ce ih pojesti strasne azdaje. Ponasali su se krajnje neozbiljno, pa sam imala osjecaj da vodim pacurliju u pionirsku dolinu. Dok smo bili blokirani na granici oni su se igrali zmire i prskali vodom, odlucili zastati u nekoj sumskoj birtiji u 3 sata ujutro u RS-u da probaju lokalne specijalitete, plakali jer nisu htjeli napustiti djecu u domu, i molili da povedu barem one najmanje, sat vremena hodali oko stoga sijena i pokusavali se zavuci, i pokupili su na kraju mace koje se izgubilo na cesti i odveli ga kuci, gdje se naraslo pod imenom Drina i postalo strah i trepet francuskih miseva.

No onda, nakon par dana putovanja i posjeta raznim institucijama dosli smo do Generala u Sarajevo. Tu ih je on uzeo pod svoje, prvo je istovar i popis kaminona zavrsen u rekordnom vremenu. Onda ih je odveo u obilazak bivsih vojnih linija oko Sarajeva. U vojnickom stilu, svi su hodali sutke, jer im je general davao naredbe na perfektnom francuskom.

 - ti mali preparkiraj vozila i tu cekaj dok ti ne posaljem zamjenu, ti vodi kolonu na vrh brda i ne skreci, a ti ako ces slikati okolo, imas 2 minuta da se vratis u grupu.

Ne moram ni reci da su ga svi slusali bez pogovora. Dva dana nakon toga su jos hodali u vodu i trzali se kad bi neko viknuo.

Na dugu listu zahvale, za sve sto je general ucinio za Bosnu, Sarajevo i stotine bezimenih ljudi, ja skromno dodajem jedno veliko hvala sto je uritkao tu moju francusku balavurdiju, pa su se sretno vratili i danas postali veliki ljudi.

02.03.2011.

Da mi je..;

... da jednom provedm 24 sata u kozi nekog sluzbenika u administraciji, samo da vidim kakav je osjecaj, uzitvanicja, radost i sreca ledenim pogledom "osmarariti" obicnog gradjana, jer na to imas pravo, jer predstavljas  zakon, drzavu, partiju, omladinu i armiju. Voljela bih, tek toliko da shvatim...

Slucaj 1

Obicni gradjanin van svoje zemlje se pojavljuje u "svojoj" ambasadi jer su mu ukradeni svi dokumenta i ne moze se vratiti. Na vratima ga ne pustaju jer nema nikavih papira da dokaze da je gradjanin te zemlje - pa bas zato je tu - i salje ga na konzularni ulaz gdje stotine ljudi cekaju vec danima za vizu...

Slucaj 2

Sva procedura boravisne dozvole je prekinuta nakon 4 mjeseca jer je rodni list star 6 mjeseci i 15 dana... Treba sve ponovo, jer mozda se covjek opet rodio...

Slucaj 3

Dozvolu za rad mozes dobiti samo ako imas ugovor o radu, ali je ugovor nevazeci ako je podpisan bez prvobitne dozvole za rad (!?!?!)

Odoh da meditiram ili mi je bolje traziti neki vecernji kurs da me prime u diplomatski korpus.

 

Good morning Vietnam
<< 03/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

Vodic kroz impresije

Idemo na izlet!
Obilzak Vijetnama

Ha Long Bay
Hue - u posjeti carevima
Miris kise u Sajgonu
Ostrvo Phu Quoc
Mekong
Ostrvo Con Dao
Dalat
Granap u Sajgonu
Motori, motori
Na putu
1000 godina Hanoja
Praznik u Sajgonu
Ha Long Bay - opet



Zivi se, zivi u Vijetnamu

Prva klapa
Nostalgicna lista
Makedonska opera
... u drustvu kucanica
Parlez-vous Vietnamien?
Pho,tanjir supe
Rahatluk
Ko me cuva ?
Pijacni dan
Taj trenutak
Ne znas ti…
Onaj drugi Vietnam
Masaze, mmmm
Riblji pedikir
Ogledalo, ogledalce
Moja slasticarna
Jedna teta u Sajgonu
Kako se putuje vozom
Duhovi Sajgona
Srce, ruke, lopata
Kuca nade - Sajgon
Svi u stroju
Pjevaj borbene
Cija si ti?
8. mart u Sajgonu
Pecat i zakon
Oluja u Sajgonu
Lutke moje vijetnamske
Pozitivne vibracije
Zivotinje i ja
Zadnja stanica
Vijetnamska svadba
Emocije i Azijati


Argentina

Buenos Aires-La Boca
Andi
Uposjeti ko druga Guevare
Put vrhova
Voda, voda...
Vodopadi Iguazu
Nebeski Iguazu

Brazil
Rio
Sao Paolo

Urugvaj
Na obali

Kuba
S druge strane ulice
Auto moto savez
Cuba libre

Malezija
Pijacni dan
Polja rize
Borba za zivot
Dobri andjeo

Indonezija

Seminyak Bali
Bali za sve


Japan
Cho-Cho San
Yokosuka
Kako me Japan odusevi

Koreja
Kad covjek ogladni
Borba sa stapicima
Koreanci se mlate!
Moj Gangnam style

Kambodza

Kambodzanski balet

Tajland
Budin blagoslov
Bangkok s proljeca 2010
Iza 7 gora (Koh Phi Phi)
Kad me puste do Bangkoka

Francuska (ona moja)
Moje ostrvo u Parizu
Moj jug
Vijetnamka u posjeti
Pariz s druge strane

malo Blizi istok
Kontrasti Dubaija
Abu Dhabi
Marakes

Nako
Lenjingrad
Berlin
Madrid
Lisabon












































pasos na pregled
free counters

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
238891

Powered by Blogger.ba