Good morning Vietnam

Na putu oko svijeta... i na duzoj pauzi u Vijetnamu (Sarajevo - Pariz - Sajgon - Pariz)

19.05.2011.

Za svaciji ukus – Bali

 

Kad su u mladim desetljecima proslog nam vijeka, Holandjani shvatili da je buducnost u turizmu, a ne samo u plantazama i rudnicima, poceli su na sav glas da izvikuju svoju tadasnju koloniju Bali.

Bali, carobno ostrvo, koje su dobri duhovi obdarili svim zemaljskim ljepotama, a kako je tu glavna religija hinduizam, a ne islam kao u ostatku Indonezije, domoroci su toliko egzoticni i slobodni da mlade zene hodaju okolo polugole. Bogati avanturisti i besposlicari su nahrlili u taj tropski raj na zemlji. Vjerovatno su se brzo uvjerili da su Holandjani malo pretjerali, narocito sto se tice tamnoputih ljepotica golih grudi, koje su uzaludno trazili, ali legenda je bila stvorena.

 

I danas kad se izgovori «  Bali », odmah cujemo zvuk valova, vidimo bijelu plazu koja se proteze u beskonacnost i opaja nas miris tropskog cvijeca. Indonezani su to vrlo dobro shvatili i koriste tu idilicnu razglednicu da privuku milione turista svake godine. Kako turisti imaju razlicite ukuse, i ponuda se prilagodila – ima sve!

 

Gradici na jugu, Kuta i Legian su namjenjeni Australijancima. Valovi su opasni i bas pogodni za surfanje. Kafane sluze hladno pivo od zore do mraka, a navece je dernek. Ne znam da li sam ostarila, ali mi se zeludac malo zavrne u lijevo kad u 7 ujutro pijem svoju prvu jutarnju kafu pored ljudi srednjih godina koji su vec udarili po flasama piva. Plaza jeste bijela i pjeskovita, ali plivanje je zabranjeno, zbog valova i jakih morskih struja, pa sve svako malo neko udavi (mozda oni koji su malo pretjerali sa pivom?) U prosjeku svaki 20 sekundi, plazni prodavaci pokusavaju da vam prodaju orginalne kineske suvenire na kojima pise Bali. Dakle, Kutu i Legijan ostavljamo za sobom.

 

Odmah pored gradic Seminyak  je rezervat Francuza. Hoteli su luksuzni, prodavnice kao na Azurnoj obali, a restorani sluze najfinija vina i sve varijante francuske kuhinje. Ako ste kao ja pozeljeli prave francuske kroasane – mozete ih naci tu, bas kao da ste u centru Pariza. Fino hruzgaju, od cistog putera i mrve se po pravilima.

 

Ako vas sva ta gungula nervira i trazite malo autenticnosti, a da ipak ostanete na plazi, treba pobjeci na susjedno ostrvo, Lombok, ili tacnije na minijaturna ostrva Gili. Ostrva Gili su dugo bila raj poslijednjih hipika – jedino prevozno sredstvo je biciklo ili mala kola koje vuce poni. Gili su danas zaposjeli klubovi ronilaca, jer kilometri korala koji okruzuju ostrva, daju utociste stotinama sarenih ribica, morskim kornjacama i malim ajkulama. Na Giliju, vrijeme tece sporo, sjedi se proed plaze i satima se prica ko je vidio najvecu kornjacu, a ko se trkao sa ajkulama. Ja licno vise volim da te trkam sa kornjacama.

 

No vratimo se na Bali, u njegovu unutrasnjost, u carski grad Ubud. Ubud nije na plazi, pa ne privlaci isti tip turista. Ubud je vec desetljecima, utociste svjetskih umjetnika, i onih koji bi zeljeli biti umjetnici. Okruzuju ga valovita polja rize, ogradjena kao terase i gusto rastinje. Na svakom koraku nalazi se mali hram, okicen svjezim cvijecem, vegetarijanski restorani i skole za meditaciju i jogu. U Ubudu, vlada neki spokoj, cim se malo udaljite od autobusa koji dovode turiste iz gore napomenutih rezervata, na dnevnu ekskurziju. Svi traze mjesta koje je nedavno proslavio film sa Juliom Roberts. Treba se samo kretati u suprotnom smjeru…

Eto samo u Ubudu sam dozivjela Bali, i pozeljela se vratiti, na par mjeseci, iznajmiti kucu sa poglednom na polja rize, kupiti stafelaj, kistove i boje, i ako nista onda usavrsiti onog Cica Glishu, koji mi jos uvjek izadje malo na krivo.

 

 

Hram Lotosovg cvijeta ne naginji se! djiha djiha - Gili Ubud - skulptura u hramu pristaniste gdje se kupa lokalna omladina plaza - Gili porodicni hram - Ubud pijaca - Ubud mozej Antonio Blanco - Ubud Hram u sumi majmuna - Ubud
16.05.2011.

Zadnja stanica - Vijetnam

U neka davna vremene, dok je svijet bio podijeljen na kolonije i kolonizatore, ko god bi malo zgrijesio bio bi poslan na poravni ispit u neku « divlju » koloniju. Nevaljali sinovi, ubogi siromasi, kockari koji su izgubili ocevo imanje, i oni koji su bili u zavadi sa zakonom, bi lijepo sjeli na brod i jednog dana osvanuli na obali Indokine. Tu bi zapocinjali novi zivot, gdje bi ih njihova bijela koza oprala od svih grijeha i davala pravo da budu neko i nesto.  Placali bi oni svvoj dug drustvu znojeci se na tropskim vrucinama i trazili smisao zivota u oblacima opijuma.

 

Vijetnam se davno izborio za svoju nezavisnost, istjerali su Kineze, Francuze i Amerikance, ali za neke on ostaje zemlja zadnje sanse. U mnostvu stranaca koje je ovdje doveo posao i omladine zeljene avanture, jos se moze nabasati na ljude u godinama, kojima je ovo zadnja stanica. Sretnem ponekad Evropljane, koji se lako razaznaju u masi. Pred njima je casa, lice malo podbuhlo i govore glasno, tek da pokazu ko je ovdje gazda. Zive u zabacenim provicijama, gdje drze kafane, obicno otvorene na ime nove lokalne zene, ili se jednostavno « bave biznisom ». Drze duge monologe, gdje mijesaju svoje podvige u nekom drugom zivotu, analizu politicke situacije u maticnoj zemlji, glupost lokalnog stanovnistva i uvjek zakljucuju da su oni sve shvatili u zivotu.

Obicno u svojoj zemlji nisu bili preko 10 godina, jer « duga je to prica ». Prica koju pokusavam da ne cujem , jer predpostavljam da cu lakse spavati… Neki spomenu bivsu zenu i bivsu djecu, koju eto u najboljem slucaju jos treba « sponzorisati » . Izbjegavam ih koliko mogu, i ostavljam sa casom zestokog pica u panicnoj potrazi za novim sagovornikom. Oni svakako nemaju gdje dalje…

 

Poekad me pitaju kako sam ja ovdje zavrsila. Ja im sa osmjehom odgovaram da ja ovdje nisam zavrsila, vec sretno doputovala.

08.05.2011.

Zivotinje i ja

Nikad nisam imala kucne ljubimce, ako se izuzme jedan vikend kad mi je prijateljica i sarajevska komsinica ostavila dva papagaja na cuvanje i moje dvije ribice zvane Kristl i Blejk (mojih 8 godina su opravdanje za takva imena) koje su prezivjele nekih tri mjeseca i poslije bile pocasno sahranjene u cvijetnjaku ispred kuce.

 

Nemam nista protiv zivotinja, hranim i pomazem, ali po mogucnosti van kuce.  Ne volim dlake, perije i krljusti u svom zivotnom prostoru i svjesna sam da to po nekim medjunarodnim pravila govori da sam izgleda los covjek…

No splet bozijih puteva me naveo u jugoistocnu Aziju gdje htjela ne htjela, moram zivjeti sa zivotinjama, mnogo manje umiljatim od nasih maca i cuka.

Deset dana odsustva iz moje sajgonske kuce su dovoljni da priroda povrati svoja prava i citavo zivotinjsko carstvo organizuje nezaboravnu festu u mom dnevnom boravku. Dakle, odkljucam vrata, spustim kofer, bacim pogled da vidim ko su trenutni sustanari, uzdahnem i onda objavim fajront zivotinjskom derneku.  Idemo po velicini, prvo uhvatim one najvece, koga za krilo, koga za rep i bez imalo obzira izbacim ih kroz balkon u obliznje rastinje ili malo nize do komsija da se i oni malo zabave. Vratim nazad gustere, jer su oni moji veliki saveznici u borbi protiv insekata i podlih komaraca. Sitne zivotinje, elektricne mrave i letece nemani tjeram krpom, metlom i papucom.  Nakon nekih sat cistke, sjednem ja zlobnica, naspem casu kole, zapalim cigaretu  i mislim kako se covjek navike na sve pa i na suzivot sa bajama i egzoticnim hajvanima, eto vise nisam ona urbana evropljanka koja je vristala kad bi joj se kukac nasmjesio u kadi dok se tusira.

PS. Prosle sedmice na Baliju, dijalog izmedju prijatelja, urbanog Evropljana na odmoru u Aziji i bosanske Vijetnamke:

Urbani: Jao, vidi slatke vjeverice u zbunu. Vidi, kako medeno skakuce! Vidi, vidi sad je na zidu.

Divljakusa (nastavlja da jede svoju salatu) : Pogledaj malo bolje, to nije vjeverica, nego ogroman pacov…

05.05.2011.

pauza - Seminyak, Bali

Izracunala sam da sam prosle godina provela 152 noci u hotelskim sobama, a ove godine sam na dobrom putu da oborim novi rekord. Posao mi je takav da moram putovati, pa nakon ovoliko godina to postaje jedna vrsta droge. Cim vidim da mi u kalendaru stoji "rupa" od 5 dana, uhvati me neka nervoza, pa mi dodje da uhvatim kakav kofer samo da ga malo provozam.

Tako kad se na magicnom kalendaru ukaze par praznicnih dana, jer se slavi ujedinjenje juznog i sjevernog Vijetnama, i Prvi maj, moja prva misao je da se treba negdje otici.

Ta moja opsesija putovanjem nailazi na potpuno nerazumjevanje moje mame, koja u svojim majcinskim brigama vidi avione koji padaju, cunamije koji brisu sa mape citave gradove, zemljoterese koji me gutaju, poplave koje me odnose i strasne ljude koji me odvode u nepoznato. No, bogu hvala, cinjenica je da sam za sada najvecu nezgodu dozivjela na kucnim stepenicama koje su mucki odlucile da se izmaknu i bace me naglavacke na beton. Zahvalna sam andjelima i melecima koji me cuvaju, i iskreno ih molim da i dalje ostanemo u dobrim odnosima.

Tako  za praznike odlucih da odem malo juznije do Balija. Obicno kad putujem za svoju dusu, izbjegam "svoje" uobicajene hotele, kofer zamjenim ruksakom, a crni strikti kostim, sarenim haljinicama. Smjestaj nadjem u malim pansionima i citav dan hodam po prasnjavim ulicama i potrazi za nekom kucom, za koju su mi rekli da ima jako lijepu fasadu, pa onda zavrsim na pijaci da vidim sta tu narod jede. No, ovaj put sam imak malo zgrijesila i nisam odolila pozivu kolege hoteljera. Dva puna dana sam se izlezavala, citala i gledala vjeverice kako skakucu po palmama. U Seminyaku na Baliju, covjek se osjeca van vremena i prostora. Nista ne postoji osim valova, pijeska i sunca. Pustila sam mozak na pasu i sve mi je bilo ravno do mora, koje je tu na dohvat ruke...

PS Onaj "pravi" Bali / Indonezija slijede u iducim postovima, cim mi se mozak vrati sa pase.

Good morning Vietnam
<< 05/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

Vodic kroz impresije

Idemo na izlet!
Obilzak Vijetnama

Ha Long Bay
Hue - u posjeti carevima
Miris kise u Sajgonu
Ostrvo Phu Quoc
Mekong
Ostrvo Con Dao
Dalat
Granap u Sajgonu
Motori, motori
Na putu
1000 godina Hanoja
Praznik u Sajgonu
Ha Long Bay - opet



Zivi se, zivi u Vijetnamu

Prva klapa
Nostalgicna lista
Makedonska opera
... u drustvu kucanica
Parlez-vous Vietnamien?
Pho,tanjir supe
Rahatluk
Ko me cuva ?
Pijacni dan
Taj trenutak
Ne znas ti…
Onaj drugi Vietnam
Masaze, mmmm
Riblji pedikir
Ogledalo, ogledalce
Moja slasticarna
Jedna teta u Sajgonu
Kako se putuje vozom
Duhovi Sajgona
Srce, ruke, lopata
Kuca nade - Sajgon
Svi u stroju
Pjevaj borbene
Cija si ti?
8. mart u Sajgonu
Pecat i zakon
Oluja u Sajgonu
Lutke moje vijetnamske
Pozitivne vibracije
Zivotinje i ja
Zadnja stanica
Vijetnamska svadba
Emocije i Azijati


Argentina

Buenos Aires-La Boca
Andi
Uposjeti ko druga Guevare
Put vrhova
Voda, voda...
Vodopadi Iguazu
Nebeski Iguazu

Brazil
Rio
Sao Paolo

Urugvaj
Na obali

Kuba
S druge strane ulice
Auto moto savez
Cuba libre

Malezija
Pijacni dan
Polja rize
Borba za zivot
Dobri andjeo

Indonezija

Seminyak Bali
Bali za sve


Japan
Cho-Cho San
Yokosuka
Kako me Japan odusevi

Koreja
Kad covjek ogladni
Borba sa stapicima
Koreanci se mlate!
Moj Gangnam style

Kambodza

Kambodzanski balet

Tajland
Budin blagoslov
Bangkok s proljeca 2010
Iza 7 gora (Koh Phi Phi)
Kad me puste do Bangkoka

Francuska (ona moja)
Moje ostrvo u Parizu
Moj jug
Vijetnamka u posjeti
Pariz s druge strane

malo Blizi istok
Kontrasti Dubaija
Abu Dhabi
Marakes

Nako
Lenjingrad
Berlin
Madrid
Lisabon












































pasos na pregled
free counters

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
233236

Powered by Blogger.ba