Good morning Vietnam

Na putu oko svijeta... i na duzoj pauzi u Vijetnamu (Sarajevo - Pariz - Sajgon - Pariz)

15.09.2011.

Meditacija i ja nismo bas u najboljim odnosima

Prosle sedmice u Bangkoku, na kraju jedne vrlo ozbiljne konferencije, gdje se tri dana govorilo o investicijama, rezultatima, trzistu i krizi, organizatori su skupili, nas par desetina nervoznih menadzera iz citave Azije i pocastili nas ubrzanim kursom meditacije.

 Cas meditacije je drzao stariji budisticki monah, prijeklom Francuz, koji je sjedio na bini umotan u narandzastu odoru, i blagim glasom pozivao nas pocetnike u duhovnim stvarima da se pridruzimo. Mi smo krotko posjedali na pod, svi obuceni u bež pidžamice, i pokusali smotati svoje ukocene noge u nesto sto bi trebalo liciti na pozu lotusa. Da budem iskrena vise smo licili na skup krakatih žaba, nego na buket delikatnih lotusa.

Prvi sat je protekao u predavnju o teoriji meditacije, a zatim smo poceli sa vjezbama. Trebalo je prinijeti desnu ruku na srce, sporo, sto sporije, a zatim i lijevu. Ja imam veliki problem sa brzinom pokreta, tako da je moja vjezba vise licila na koreografiju makarene, nego na meditaciju.

Onda je trebalo zamisliti jedan predmet, i dobro ga "vidjeti" sa svih strana. Ja sam zamislila klavir. Stvar se pogorsala kad je trebalo taj isti predmet "unijeti" pa prosetati tijelom do centra koji se nalazi 2cm iznad pupka. Moj klavir se opirao i nikako nije htio da udje kroz lijevu nozdrvu gdje mu je receno da se uvuce. (desna nozdrva za muskarce, ako ko hoce da proba). Zavrsili smo tako sto se trebalo koncentrisati na osjecanja koja nam spontano dolazi do svijesti, a zatim ih se osloboditi. Moja jedina misao je bila - "joj, sto je dosadno..." i nikako se je nisam mogla osloboditi.

Na kraju predavanja, moje kolege su ushiceno govorili kako su se divno opustili i oslobodili svih negativnih misli. Mislim da su se malo pretvarali, jer ne mogu povjerovati, da je jedino moja duhovnost na nivou punoglavca.

Sve u svemu, je cu se ipak drzati svoje metode ciscenja glave i misli. Kad mi dodje, uzmem jedna manji tepih ili otirac i perem ga do iznemoglosti. Kad se cetka potrosi, tepih stanji i ruke klonu, a sva prljavstina, ona prava kao i imaginarna otece sa vodom u slivnik, ja napokon dosegnem nirvanu!






12.09.2011.

Emocije i moji Azijati

Ja kad govorim, bilo to da prepricavam neki film ili dajem recept kolaca, svaku rijec pratim gesticulacijama i mlataram rukama tako da je bolje stajati na opreznoj razdaljini od recimo 2 metra od mene. Inace se "ponasam", i ne uskracujem sebi nikakve propratne manifestacije emocija. Bez ikakvog stida cu se grohotom nasmijati dobrom vicu, ridati u punom avionu dok citam neku tuznu knjigu ili poskakivati cim cujem dvije note poznate pjesme.

U ocima "mojih" Vijetamaca, Koreanaca i Japanaca, ja sigurno izgledam suludo ili bar jako egzoticno. Oni svoje emocije jednostavno ne pokazuju. Dovoljno je pogledati jednu epizodu neke njihove sapunice, da se shvati da glumci imaju uvjek isti izraz lica, bili na Chungovoj sahrani ili dok izjavljuju ljubav lijepoj Ngoc. Ovdje samo slabici pokazuju emocije. Na tudje emocije takodje reaguju totalno bezlicnim izracem lica i jednostavno gledaju kroz tebe. Koliko puta mi je doslo da ih malo protresem da vidim sta se nalaci iza te maske...

Prije par dana radila sam sa grupom radnika na sjeveru Vijetnama. Svi oni rade sa strancima i trebali smo vidjeti kako se treba obhodtiti sa razlicitim klijentima. Jedni su trebali igrati klijente i ponasati se u skladu sa opisom koji su dobili na papiru, na primjer, "jako sretan", "umoran", "nervozan", "rasejan"... , dok su drugi trebali pogoditi sta oni predstavljaju i kako se obhodtiti sa njima.
 Na svaki zadataka, na svaku "zadatu" emociju, grupa u sali je jednoglasno odgovarala: - "ovaj klijent je pijan"!

U pijanstu i jeste kvaka, jer su oni u mogucnosti pokazati odvezati svoju vrecicu osjecanja samo kad kad malo popiju. U karaoke barovima dok piju litre pive sa sodjuom (koreanski alkohol od krompira, koji mirise na razredjivac), moji Azijati se napokon opuste. Nestanu sve drustvene stege, napokon mogu biti ono sto jesu.

Ja tad sjednem u jedan tamni kut, cijedim svoju kolu i pokusavam da uhvatim onaj trenutak kad se njihove skoljke otvore, onih par minuta dok jos nisu pjani ko deve, vec su bas onako taman. Samo tad vidim ko i sta su svi ti ljudi koji se okruzuju, i moram vam priznati da su emotivniji od mene!

PS podsjecam da je pretjerana kozumacija alkohola stetna za zdravlje, i da poruka ovog teksta nije da promovise alkoholna pica :-)

04.09.2011.

Borba sa stapicima

Nekad davno u nasu sarajevsku kucu stigli su kineski stapici. Donio ih je moj otac iz nekog kineskog rastorana na zapadu. Meni su sa jako dopali takvi lijepi, od svijetlo zute plastike i isarani crvenim kineskim slovima. Koristila sam ih u razne namijene, kao carobni stapic, mac, dirigentsku palicu i kao drzac trake za ritmicku gimnastiku. Na kraju su stapici  zavrisli u vazi gdje su godinama stajali zaboravljeni medju pletecim iglama.

Mnogo godina kasnije, pocala sam intenzivno pohadjati japanske restorane, kojih u Parizu ima na stotine, i koje drze uglavnom Kinezi, Vijetnamci i Koreanci. U pocetku bi vise hrane znalo zavrsiti na podu i mojoj suknji nago u ustima, ali se na kraju moja nezgrapna balkanska ruka ipak navikla na finesu stapica, pa sam se znala cak i najesti kod "Japanca".

Po dolasku u Vijetnam, prosla sam ubrzani kurs stapica, pa sam uspjesno baratala, okruglim, cetvrtastim, drvenim i matalnim stapicima, kao da viljuske i noz nikad nisam vidjela. Ruku na srce, to ovdje i nije neko umjece, jer svi prinesu zdjelicu do brade, pa hranu vise guraju u usta nego sto je hvataju stapicima i jos na kraju posrcu ono sto ostane u zdjelici. Ipak sam bila jako ponosna na svoje umjece, koje je doseglo svoj vrhunac kad sam naucila pricvrstiti pundju sa dva malo ljepse ukrasena stapica.

No, onda sam se prisustvovala svojoj prvoj tradicionalnoj veceri u Juznoj Koreji. Sjedili smo oko niskih stolova, na koje su postavili 20 razlicitih jela. Neko od mojih domacina je slucajno rekao da se za stolom vidi kako je ko odgojen. Oni iz finih kuca stapice drze stapice visoko pri vrhu da ruka slucajno ne dohvate hranu, a ne kao kineski seljaci - najveca uvreda u Koreji - koji ih drze pri dnu, pa se ne zna da li jedu prstima ili stapicima.

Ja sam sa uzasom gledala svoje stapice,metalne, dugacke 25 centimetara, pa jos pljosnate. Meni su jednostavno klizali medju prstima, ispadali, i nisam ih nikako mogla drzati zajedno, ni pri dnu ni pri vrhu. I dok su Koreanci nonsalatno uzimali hranu sa tanjira, motali krake hobotnice i pravili grudvice od rize, Ja sam se borila sa jednim jedinim komadicem mesa koje sam na kraju nabola na stapic da ga pojedem. Svi su me gledalo ispod oka i pitali da li mi se svidja njihova hrana... Ostala sam gladna, jer me eto moja majka nije pitala stapicima vec kasikom. Ja sam poslije nabavila te njihove stapice da se treniram, ali se za svaki slucaj najedem prije vecere, jer nikad ne znam hoce li im na pamet pasti neko drugo pravilo o tome kako se treba ponasati za stolom.

Imam u planu  da jednom te svoje Koreance odvedem na carsiju, da probaju cevape i to one banjalucke, koje ti serviraju sa jednom cackalicom, da vidim kako bi se tad snasli, a da rukom ne dohvate hranu!


 

 

01.09.2011.

Dosta te vise

Da samo znate koliko se ja svaki put radujem svojim odlascima u Evropu... Danima unaprijed pjevusim, skakucem, a u avionu oka ne sklopim, je mislim ako bdijem da cemo doci brze do desninacije. Kako mi je samo onaj pariski aerodrom lijep kad na njega sletim. Pa onaj autoput do Pariza, sve mu se divim i mislim kako je nako naso tako divnu nijansu sive boje za sve one oronule zgrade u sjevernom predgradju... Mojoj sreci nema kraja, otkidam od sna, letam po ulicama Sarajeva, Pariza, po rivi najljepseg mora, i nema veze sto kisa pada, sto je zima, pa krajem jula idem u cizmama da se sretnem sa nekim dragim kojeg nisam vidjela godinu dana.

E sad, svi moji mili su dobri u matematici, pa znaju sabrati 1+1+1, i kazu, eto jos malo pa gotovo! Dosta te vise tamo u nedodjiji i dosta si nas zabavljala svojim putesestvijama na predalekom istoku, hvala ti na tome, no vrijeme je da se uozbiljis i vratis u normalan zivot. Vrijeme ti je da odrastes i utopis se malo u masu, obuces cipela i kaput i na posao metroom, a ne avionom svaki treci dan. Ja se ceskam i znam da su u pravu, no ove skoro vec 3 godine u Vijetnamu su proletjele u casu i ja jos nisam spremna da se vratim… Ima jos toliko stvari koje nisam vidjela, uradila, probala, osjetila... Ponasam se kao djete kad te mama zove sa prozora da ides kuci, jer je vec mrak, a ti si se bas u sred igre « limuna i narandzi » pa molecljivo pitas da ostanes jos samo 5 minuta

Tako sam ja odlucila igrati produzetke i ostati jos malo, malo da se doigram, a onda cu onda pokupiti svoje stvari, zamjeniti mango domacim jabukama, rizu hljebom i suncane naocale kisobranom. Vraticu se ja u nasu civilizaciju, koja pocinje, po rijecima moje prijateljice, tamo gdje mozes kupiti kaladont u radnji, a da to nije citava avantura. No ja sam donijela u koferima dovoljno sampona, krema i kaladonta da mi bude do onog definitivnog povratka.

Good morning Vietnam
<< 09/2011 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

Vodic kroz impresije

Idemo na izlet!
Obilzak Vijetnama

Ha Long Bay
Hue - u posjeti carevima
Miris kise u Sajgonu
Ostrvo Phu Quoc
Mekong
Ostrvo Con Dao
Dalat
Granap u Sajgonu
Motori, motori
Na putu
1000 godina Hanoja
Praznik u Sajgonu
Ha Long Bay - opet



Zivi se, zivi u Vijetnamu

Prva klapa
Nostalgicna lista
Makedonska opera
... u drustvu kucanica
Parlez-vous Vietnamien?
Pho,tanjir supe
Rahatluk
Ko me cuva ?
Pijacni dan
Taj trenutak
Ne znas ti…
Onaj drugi Vietnam
Masaze, mmmm
Riblji pedikir
Ogledalo, ogledalce
Moja slasticarna
Jedna teta u Sajgonu
Kako se putuje vozom
Duhovi Sajgona
Srce, ruke, lopata
Kuca nade - Sajgon
Svi u stroju
Pjevaj borbene
Cija si ti?
8. mart u Sajgonu
Pecat i zakon
Oluja u Sajgonu
Lutke moje vijetnamske
Pozitivne vibracije
Zivotinje i ja
Zadnja stanica
Vijetnamska svadba
Emocije i Azijati


Argentina

Buenos Aires-La Boca
Andi
Uposjeti ko druga Guevare
Put vrhova
Voda, voda...
Vodopadi Iguazu
Nebeski Iguazu

Brazil
Rio
Sao Paolo

Urugvaj
Na obali

Kuba
S druge strane ulice
Auto moto savez
Cuba libre

Malezija
Pijacni dan
Polja rize
Borba za zivot
Dobri andjeo

Indonezija

Seminyak Bali
Bali za sve


Japan
Cho-Cho San
Yokosuka
Kako me Japan odusevi

Koreja
Kad covjek ogladni
Borba sa stapicima
Koreanci se mlate!
Moj Gangnam style

Kambodza

Kambodzanski balet

Tajland
Budin blagoslov
Bangkok s proljeca 2010
Iza 7 gora (Koh Phi Phi)
Kad me puste do Bangkoka

Francuska (ona moja)
Moje ostrvo u Parizu
Moj jug
Vijetnamka u posjeti
Pariz s druge strane

malo Blizi istok
Kontrasti Dubaija
Abu Dhabi
Marakes

Nako
Lenjingrad
Berlin
Madrid
Lisabon












































pasos na pregled
free counters

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
239816

Powered by Blogger.ba