Good morning Vietnam

Na putu oko svijeta... i na duzoj pauzi u Vijetnamu (Sarajevo - Pariz - Sajgon - Pariz)

14.07.2012.

Mis bijeli srecu dijeli

Nedelja vece u mom Sajgonskom domu; napolju kisa pada kako i treba po propisima, kofer za sutrasnje putovanje je spreman i ja uzivam u muzici. Veliki prozor je otvoren i sam pogled na bijele kale koje cvjetaju na balkoncicu pod prozorom popunjava tu idilicnu sliku kraja vikenda.
 
Odjednom, kroz prozor uskoci nesto, ili neko sa dugackim repom. Pacov! Pravi! Veliki! Tu, kod mene na petom spratu! Uhvatila sam knjigu, bacila je na njega (izvinjavam se Marku Vesovicu) i zagalamila. Pacov se iznenadio tako neljubaznom ponasanju, i uvrijedjeno izasao nazad medju kale. Zatvorila sam pozor, i zadivila se svojoj pribranosti, Umjesto da histerisem i stan zaljevam litrima varikine, salila sam se i cak smo mu dali i ime.
 
Ipak sam par dana kasnije popricala sa vlasnicom zgrade, i zamolila je da postavi zamke. Ovo je ipak jedna pristojna kuca i ne moze se tek tako ulaziti kroz prozor. Ako je pacov Jerry htio doci u posjetu, trebao je fino pozvoniti na vrata i obrisati sapice od otirac.
 
Vlasnica, Vijetnamka koja je dugi niz godina zivjela u Istocnoj Njemackoj, me je prvo upitala: - je li bio samo jedan pacov? – Jeste samo jedan, ne vjerujem da bih bila sretna da je usla armija pacova. – A je li bio debeo? – Jeste bio je fino uhranjen, onako bas punacak. – A je li smrdio? – Pa nismo se nesto posebno mirisali, ali predpostavljam da se nije okupao mirisnim samponom.
 
Taman sam je htjela pitati da Jerry nije slucajno njen domaci pacov kad se tako brizno raspituje o njemu, kad mi ona objasni da po narodnom vjerovanju, kad jedan debeli i smrdljivi pacov udje u kucu, to znaci da ce neki neocekivani novac doci u dom.
 
?!?
 
Dodala je da imaju jos dvije zivotinje koje donose srecu u kucu, ali da mi ne zna objasniti na engleskom, pa ce zamoliti kcerku da mi to kaze.
 
 ?!? .... ?!?
 
Jos cekam odgovor, ali vec  mogu predpostaviti da veliki sjajni zohari donose srecu u ljubavi, a dugacke zmije sa zutim straftama garantuju dobro zdravlje... Javicu vam cim saznam, a onda cu otvoriti sva vrata i prozore da to blagostanje udje u moj dom!
 
PS U petak trinesti smo kupili lutriju, i nista nismo dobili, izgleda da pacov Jerry ipak nije bio dovoljno smrdljiv...
09.07.2012.

Opasno zanimanje u Vijetnamu

Gledam ovdasnju klasifikaciju rizicnih profesija, koje bi mi obezbijedile par dodatnih dana godisnjeg odmora.

-          ne spadam u kategoriju osoba izlozenih radijacijama, iako sam se opasno priblizavala Fukushimi par sedmica poslije katastrofe

-          nisam izlozena toksicnim proizvodima, ako se izuzme da sam nakon tri godine otkrila da spremacica svaki dan dobro natrlja varikinom moj radni sto i telefon. Mozda se u toksicne proizvode moze ubrojati i vijetnamska kafa, od koje ti pritisak skoci na 200, ali zli jezici kazu da me niko ne tjera da pijem kafu.

-          ne radim u rudniku, ali sam se bezbroj puta nasla na gradilistima gdje se u privremenom hafifnom liftu spustala 20 metera pod zemlju. (hafifno = lahuri, ako kome treba prevod u ovom slucaju)

-          ne radim nocu, barem ne po ugovoru. Doduse niko mi nije rekao da 365 dana godisnje moram biti u stanju pripravnosti, i skakati iz kreveta u 3 ujutro kad telefon zazvoni.

Kako su mi ti dodatni dani odmora prijeko potrebni, nasla sam rupu u zakonu. Nista nije predvidjeno za ljude koji privlace komarce ko zvrk bureka gladnog Muju. I ne samo da ih privlacim, nego od svakog « ujeda » mi iskoci plik velicine prepelicijeg jaja.

Odlucila sam pokrenuti peticiju da se mnogobrojeni ubodi komaraca priznaju kao rizik u obavljanju poslovne duznosti. Onaj ko misli da to i nije neki problem nikad nije morao izdrzati 3 sata sastanka sa osmjehom dok vas komarci izjedaju sa svih strana. 

 Ako zelite da je potpisete samo mi se javite. Unaprijed zahvalna !

Gozba komaraca
08.07.2012.

Udaje se ChoCho-san

U vozu koji juri kroz Japan, sjednim pored kolegice Japanke; ja lijeno kucam po tastaturi kompjutera, dok ona prelistava neki zenski casopis. U jednom trenutku se zaustavi na stranici sa koje se veselo osmjehuje mlada djevojka u vjencanici, i uzdahne – “kako je ovo lijepo…”. Ne znam koliko je mojoj kolegici godina, sigurno je starija od 35 i mladja od 55, no u svakom slucaju sanse da jednog dana ona obuce bijelu vjencanicu, su ravne sansi da ja tecno progovorim vijetnamski jezik.

 

Kao mnostvo Japanskih zena, ona je odlucila da se ne uda. Govori tecno engleski i francuski, putovala je po svjetu, radi i moze sebi priustiti zadnji model Louis Vuitton tasne i ljetovanje na Baliju. Da se udala sa 25 godina po propisima, bila bi domacica, brinula se o svekru i svekrvi i provodila dane cekajuci da joj se muz vrati u kasne nocne sate iz nekog karaoke bara. Ne zali ona za takvim zivotom, sto se da razumjeti, moja kolegica-san, zali samo sto nije imala priliku da obuce bijelu haljinu i bude princeza na  jedan dan.

 

Vjencanja se organizuju mjesecima unaprijed. Postoje agencije koje iznajmljuju goste. U Japanu najvece proklestvo je biti usamljen, tako da se ne bi obrukali pred svjetom, morate imati sto vise ljudi na vjencanju. Jeftinija varijanta, iznajmiti ljude koji ce samo sjediti i smjeskati se na svadbi, ali ako hocete da neko od njih igra ulogu najboljeg prijatelja iz djetinstva, sefa ili profesora koji se odrzati prigodan govor kako ste vi uspjesan i produktivan clan drustva, morate malo bolje istresti novcanik. Dobro ce te platiti i fotografije u tradicionalnoj nosnji i armiju asistenata koji ce vas sminkati i presvalaciti. Svakog vikenda u parkovima Tokija, mogu se vidjeti mladenci koji se smjeskaju pred fotografima. Ja im se divim, jer ne znam da li bi se smjeskala satima da imam veo od 5 kila na glavi dok se klatim na drvenim nanulama.

 

Kad bolje razmislim, nije mi jasno zasto Japanke uopste ceznu za svadbom. Izmedju laznih gostiju i mrcvarenja sa fotografima, meni to vise lici na pacenje nego na najljepsi dan u zivotu. Ja bih se radije prijavila da radim za te agencije koje iznajmljuju goste. Najbolje zanimanje u Japanu, biti veseli svat.

12.05.2012.

Kad ti rade o glavi

Ja sam nocna mora frizera, jer izgleda da imam kose za 3 prosjecne glave. Kao dijete, cim bi ljeto bilo na pomolu, mama bi me uzela za ruku i odvela kod prvog frizera da me osisa sto krace, jer “pojede me kosa na ovoj vrucini”. To mi se nikako nije svidjalo, pa cim sam dovoljno porasla, i uzela svoju kosu u svoje ruke, odlucila sam da je pustim da raste.

I onda je pocela zabava sa kosom, farbala sam je u sve moguce boje od paradajz crvene do crne kao noc, prolazeci kroz sve nijanse plave. Pokusala sam i “mini val”, no ubrzo sam odustala jer su me pocele pitati da li imam namjeru da ponovo pokrenem  grupu Jackson 5.

 

Sad kad sam u nekim ozbiljinijim godinama, moja kosa je i dalje duga, ali vrlo pristojne boje sa par klasicnih pramenova. Problem je naci frizera u Vijetnamu koji zna da izvuce te pramenove, a da ne izgleda kao da ih je radio molerskom cetkom.

 

Jutros sam puna povejrenja i nade sjela na stolicu u frizeraju koji drze Japanci i Vijetnamci. Kad su vidjeli sa kojom kolicinom imaju posla, preuzeli su me dva frizera, Japanac i Vijetnamka. Kako ni jedno ne govore engleski, poslali su i prevodioca, koji je prevodio na oba jezika – ako koga interesuje na japanskom se pramenovi kazu hajlajto.

 

Kad su me nakon dva sata otpakovali, sa uzasom sam vidjela vodoravne narandzaste pruge po kosi. Kako ? Zasto ? Nije mi jasno. Jedino moguce objasnjenje je da su oboje aktivni clanovi udruzenja za zastitu bengalskih tigrova… Nakon dosta rasprave, malo vristanja i puno prevoda, odlucili su da « spase » mogu glavu tako sto su je u potpunosti izblahali. Izgledala sam kao turistkinje iz istocne Evrope koje su se farbale po kampovima na Jadranu, mjesavinom hidrogena i naribanog djecijeg sapuna, negdje pocetkom osamdesetih. Kako trenutno nemam namjeru poceti karijeru estradne umjetnice po kafanama uz sumske puteve, ipak  sam se pobunila. Opet su se uhvatili boja i premazali citavu kosu.

 

Rezultat nakon 7 sati « uljepsavanja », je napola sprzena narandzasta kosa… Kako sam ja jedna dama, necu vam prenijeti sta sam im sve rekla pri polasku.

 

Sad razmisljam da mi je bolje da jednostavno obrijem glavu ili da hodam sa turbanom iducih par mjeseci. Za svaki slucaj pokricu sva ogledala da se barem ne gledam.

21.04.2012.

Povratak u Vijetnam

Prije par noci, moj dobar prijatelj Amerikanac, vijetnamskog porijekla, uzbudjeno mi kaze da se napokon sjetio, da su mu napokon iskrsnule slike iz djetinstva koje je uzalud trazio godinama…

On je rodjen ovdje, na samom pocetkom 70-ih, u ciku rata, u zemlji koja se jos tada zvala Juzni Vijetnam. Porijeklom iz ugledne i obrazovane porodice, njegov otac je radio za Amerikance. April 1975, pad ili zavisno od tacke gledista, oslobadjanje Sajgona, su docekali u americkoj ambasadi. Sjeverni Vijetnamci, komunisti, su osvajali ulicu po ulicu. Amerikanci su se panicno povlacili, a Vijetnamci koji su znali da im se lose pise jer ce biti kaznjeni kao izdajnici, su sa svih strana pokusavali da udju u ambasadu i uhvate zadnje helikoptere koji su bili jedini spas. Njegovom ocu, zaduzenom za logistiku, je receno da mora ostati, no da moze evakuisati zenu i djecu. Otac je odbio da se porodica rastavi i donio odluku da svi ostanu.

 

Moj prijatelj se sjetio bas tog trenutka,  buke helikoptera sa obliznjih zgrada, panike ljudi koji su znali da nema mjesta za sve. Americki vojnik koji u njegovom maglovitom sjecanju cetverogodisnjaka, izgleda kao div, drzi ga u naruciju, i kako on place, pokriva dekom preko glave. I tu nastaje mrak. Nicega se vise ne sjeca, ni vremena koje su poslije proveli u gardu u planini koji je i za vrijeme i poslije rata bio neutralna zona, ni odlaska porodice za Ameriku par godina kasnije... Njegova prva sjecanja su vezana za gradic u sredistu Amerike gdje ga tetak amerikanac uci da igra bejzbol.

 

Postao je pravi Amerikanac, jer su roditelji tako zeljeli, zaboravio je i jezik i sve sto je bilo vezano za ovu zemlju. Roditelji su sahranjeni u Americi, njegovi braca i sestre zive svoj americki san, i jedino je on prije 2 godine prihvatio posao u mojoj firmi i vratio se u Vijetnam. Postepeno pocinje da govori jezik, i posusava da pronadje mirise, zvuke, bilo sta sto bi mu vratilo te zaboravljene godine. Za sada je to samo slika tog vojnika koji je bio spreman da ga spasi, ali se nada da je to samo pocetak.

 

Moja prva sjecanja, sa neke dvije i po godine, su vezana za ljetovanje u jednom bungalovu na moru, sjecam se rasporeda namjestaja u sobi, plavicastog korva, vrelog kamenja, toplog narucija. Moje sjecanja iz djetinstva su nesto najvrijednije sto imam, ona su moje utociste i iz njih crpim svoju snagu kad stvari krenu nizbrdo. Bilo bi strasno kad bi mi to neko oduzeo…

12.04.2012.

Japanom behar probeharao... ili nije jos

Kad sam po prvi put prije par godina krenula za Japan, napravila sam listu stvari koje su za mene predstavljale tu zemlju jos od djetinstva i koje moram pronaci da bi mi racunalo u staz da sam bila u Japanu.

- Kimono

- ikebana
- sushi neobicnih boja i okusa
- Buba-san (onaj lik iz crtanog Eustahija Brzica)
- tresnje u cvatu

Svaki put kad bih isla u Japan imala sam po jedan "tuspas". Prvo sam kupila kimono. Birala satima, a onda jos nabavila dva razlicita svilena  pojasa, da mogu da se uredjujem. Obukli su me u kimono, svezali pojas, fino me upakovali, a onda me je uhvatio srklet i vrucina, pa sam sve lijepo spremila u ormar. Ako kome treba kimono za kakav maskenbal, nek se javi.


Kolegica Japanka, me je obecala odvesti na pocetnicki kurs ikebane za strance. Dala mi je neku knjigu da se malo uvedem u gradivo, Uspjela sam procitati 3 stranice u pet navrata i odustala. Vjerovatno nisam dovoljno profinjena za to.


Probala sam sushije svih duginih boja. Isla sam zorom na riblju pijacu da vidim kad transiraju sabljama ogromne ribe, ali opet se radje vratim na jakitori, raznjice pecenog mesa. Jedan moj prijatelj mi je rekao da ja volim japansku hranu samo kad lici na cevape... Toliko o mom gastronomskom avanturistickom duhu.


Nisam nasla plisanog Bubu-san, ali mi se posrecilo da radim sa jednim finim gospodinom koji je isti on; ima cak i iste naocale. Svaki put kad ga vidim, jednostavno se usrecim, iako ne mogu nikome objasniti zasto.


Jedinom mi se ne da sa tresnjama. Isla sam svakog proljeca i svaki put je bilo ili prerano ili prekasno. Zadnji put krajem marta sam bila sigurna da ce me docekati ruzicasti cvjetovi, no grane carskog vrta Kokyo u Tokiju, su bile jos gole. Hodala sam po kisi punih 6 sati, po vrtu  koji ima vise od 20 km2, ali niti jedno drvo nije bilo probeharalo, bas kao meni u inat. Mogu samo zakljuciti da me tresnje u Japanu ne vole. Cak  sam pokusala otkinuti komadic plasticnih grancica tresnje u cvatu koje ukrasavaju prodavnice na aveniji Ginza, ali su bile zilave... Na kraju sam kupila solju sa beharom u obicnom Starbucksu. Sto se mene tice zavrsila sa beharom i tresnjama u Japanu, pa sad mogu da predjem na ozbiljnije stvari.

08.04.2012.

Ratoborni Vijetnamci

Jedna od prvih stvari koje sam morala nauciti u Vijetnamu, jeste da ne postoji granica izmedju privatnog i poslovnog zivota. Mogla bih dodati da privatnost kao pojam uopste  ne postoji, no to je vec druga prica.

Na poslu se ponasa kao u porodicnoj zajednici, prica se o svemu i sve se zna, zajedno putuju na odmor, idu u kupovinu, kuhaju za praznike… Kad mi je jedan zaposlenik predao ostavku sa objasnjenjem da ostali vise nece da budu njegovi drugovi, zapitala sam se da li ja vodim jedno ozbiljno preduzece ili predskolsku nastavu. No covjek se moze prilagoditi svemu, pa sam i ja pocela organizovati priredbe, druzenja i slavlja.

 

Prosli cetvrtak smo svi isli na izlet. Sat i po voznje do parka na sjeveru Sajgona, koji nudi razlicite aktivnosti i naravno obilat rucak, “jer sreca ulazi na usta”. Skijali smo i sankali se na travi – i naravno svi padali na opste zadovoljsto fotografa amatera – zaprijetila sam ozbiljim sankcijama ko se usudi staviti moju sliku na facebook gdje sam izvrnula sve cetiri. Vozali se po jezeru u pedalinu u obliku labuda. Oni hrabriji (i laganiji) su jahali nojeve i hranili krokodile stapovima za pecenje. 

Glavna zabava je bila bitka “paintball-a”. Obukli smo maskira odjela, navukli prsluke i zastine maske i onda otisli na « bojno polje » koje je trebalo da izgleda kao dzungla. 40°C i vlaznost od 99% su pomogli da dozivljaj bude potpun. Pocela je bitka izmedju dva tabora, kuglice za bojom su prastale na sve strane.

 

Ubrzo mi je postalo jasno zasto su Vijetnamci uspjeli naprasiti i Francuze i Amerikance. Dok sam ja shvatila  kako moja puska radi, i kako mogu disati kroz masku i prezivjeti koji minut  na toj vrucini, moje kolege Vijetnamci su vec puzali kroz gusto rastinje, bacali se u prasinu i nemilostdno pucali na « neprijatelja ».  Zaklonila sam se iz plota od bambusa i posmatrala, no kako zauzimam vise prostora nego prosjecan Vijetanmac, « meci » su dolazili sa svih strana. Samo sam se dublje zavukla u paprat.

 

Sjetila sam se da sam tacno prije 20 godina prvi put sisla u podrum, jer su prve granate zasipale Stari Grad. Tada sam se jos  nadala, ta ce se « to » zavrsiti do mog rodjendana koji je bio 4 dana kasnije, jer se rodjendan mora slaviti. Sjetila sam se i « proslave » rodjendana u podrumu i kolaca koji je moja tetka uspjela napraviti i snala i olovaka koje su mi komsije poklonile…

 

U medjuvremenu, protivnicki tabor je osvojio zastavu i moja ekipa me je gledala sa prijekorom sto se nisam borila. Htjela sam im objasniti da mi se bas danas ne igra rata, i  da su njih odgajali da budu ratoborni ako hoce da prezive, a ja samo znam sagnuti glavu i saviti ramena. Htjela sam im objasniti jos mnogo toga, ali sam samo rekla da mi se puska zaglavila i predala svoju municiju jednom hrabrom borcu za iducu bitku.  

10.10.2011.

Busan, Koreja - da se malo guramo

Na jugu Južne Koreje (dakle ono bas dibidus na jugu) nalazi se grad Busan, drugi po veličini. Grad na obali sa lijepim pješčanim plažama, blagom klimom i važnim filmskim festivalom za Aziju.

Glavna plaža Heundae, mjesto je gdje se mora biti ako držis do svog rejtinga u prosječnom koreanskom društvu i to posebno od 1 to 31 augusta. Ima drugih plaža, na odmor se moze ići i u julu i u septembru, ali ako se nisi bućno na Heundae plaži u augustu, kao da nisi nigdje ni bio.

Nagura se tu tavno milion ljudi u istom danu, i svake godine obaraju nove rekorde, najveći broj kupača, suncobrana, ležaljki po metru kvadratnom.... Biti u Busanu u to vrijeme je takodje pitanje nacionalne časti, jer tako učestvuješ u obaranju novog rekorda.

Kako im ne smeta da tako budu nagurani ko sardine? Fino, prvo svi bježe od sunca, tako da sto su suncobrani gusće poredani, manja je šansa da te uhvati koja zraka. Zatim malo ko pliva, a ovako uvjek imaš na dohvat ruke neki šlauf. No najvažnije, u Aziji ljudi ne vole biti sami. da im date sobu velicine stadiona, svi će se nagurati u jedan ćosak. Tebalo mi je vremena  da se naviknem na tu "bliskost", a da ne dobijem napad gušenja da mi neko udje u vitalni prostor od cirka metar oko mene. Sad se vise ne gušim vise od 2 puta dnevno.

Kad se jednom doživiš Busan u augustu, više nikad ti ne padne na pamet da su plaže oko Makarske ili Budve pretrpane.
Ko mi nadje mjesto da prostrem peškir u Busanu, dobiće veliki žuti šlauf za poklon!

08.10.2011.

Kako se "mlati" u Koreji

Prije par noći letim za Seul. Let je ružan, traje pet sati, nije ni za spavati ni za sjediti, a izgubis noć. Tako letim svaka 2-3 mjeseca, tako da unaprijed znam da će me u zoru  izbaciti na aerodromu, svu sivu u licu, crvenih ociju,  izgužvanu kao da me je čitavu noć žvakalo neko čudovište .
 Let je krcat, sjedišta napravljena tako da ti presijeku dotok krvi u noge, ispupčenje u naslonu je odlucilo da kičma ne treba biti ravna, a koljena shvataju da su viška i pokušavaju pobjeći svako na svoju stranu, gdje se sureću sa drugim odbačenim koljenima.  U mojoj blizoj okolini putuje desetak beba. Bebe, ko bebe, plaču u horu, ne vole suh zrak, brujanje motora ni pritisak u usima.
Mlade koreanske majke pokušavaju ih smiriti, no za razliku od nasih majki, one im ne tepaju, ne miluju niti ih ljuljaju, već blago udaraju po nogicama i stražnjici.

To je vjerovatno objašnjenje zasto se Koreanci smatraju čeličnim ljudima. Oni nikad nisu umorni, nikad bolesni, nikad im nije hladno, ili to barem nikad ne priznaju. Prošle zime smo stajali pola sata u vrtu, na minus 20, da se slikamo. Na slice ja se jedva razaznajem, umotana u kaput i šal, modrih usana sa paćeničkim izrazom lica, dok su oni nasmijani iako na sebi imaju samo košulje.
Dakle u tom grmu leži zmaj, ja sam bila previše mažena, dok su njih "mlatili" i čeličili.

Obogaćena tim saznanjem, napokan sam nabavila koreansku drvenu mlatilicu za opuštanje mišića. To je drvena palica, prosječena pri vrhu, kojom se fino udara po ledjima da se mišici "restresu". Sad se svesrdno mlatim da malo ispeglam kičmu, do idućeg leta za Koreju. Nikad nije kasno da se čovjek očeliči

15.09.2011.

Meditacija i ja nismo bas u najboljim odnosima

Prosle sedmice u Bangkoku, na kraju jedne vrlo ozbiljne konferencije, gdje se tri dana govorilo o investicijama, rezultatima, trzistu i krizi, organizatori su skupili, nas par desetina nervoznih menadzera iz citave Azije i pocastili nas ubrzanim kursom meditacije.

 Cas meditacije je drzao stariji budisticki monah, prijeklom Francuz, koji je sjedio na bini umotan u narandzastu odoru, i blagim glasom pozivao nas pocetnike u duhovnim stvarima da se pridruzimo. Mi smo krotko posjedali na pod, svi obuceni u bež pidžamice, i pokusali smotati svoje ukocene noge u nesto sto bi trebalo liciti na pozu lotusa. Da budem iskrena vise smo licili na skup krakatih žaba, nego na buket delikatnih lotusa.

Prvi sat je protekao u predavnju o teoriji meditacije, a zatim smo poceli sa vjezbama. Trebalo je prinijeti desnu ruku na srce, sporo, sto sporije, a zatim i lijevu. Ja imam veliki problem sa brzinom pokreta, tako da je moja vjezba vise licila na koreografiju makarene, nego na meditaciju.

Onda je trebalo zamisliti jedan predmet, i dobro ga "vidjeti" sa svih strana. Ja sam zamislila klavir. Stvar se pogorsala kad je trebalo taj isti predmet "unijeti" pa prosetati tijelom do centra koji se nalazi 2cm iznad pupka. Moj klavir se opirao i nikako nije htio da udje kroz lijevu nozdrvu gdje mu je receno da se uvuce. (desna nozdrva za muskarce, ako ko hoce da proba). Zavrsili smo tako sto se trebalo koncentrisati na osjecanja koja nam spontano dolazi do svijesti, a zatim ih se osloboditi. Moja jedina misao je bila - "joj, sto je dosadno..." i nikako se je nisam mogla osloboditi.

Na kraju predavanja, moje kolege su ushiceno govorili kako su se divno opustili i oslobodili svih negativnih misli. Mislim da su se malo pretvarali, jer ne mogu povjerovati, da je jedino moja duhovnost na nivou punoglavca.

Sve u svemu, je cu se ipak drzati svoje metode ciscenja glave i misli. Kad mi dodje, uzmem jedna manji tepih ili otirac i perem ga do iznemoglosti. Kad se cetka potrosi, tepih stanji i ruke klonu, a sva prljavstina, ona prava kao i imaginarna otece sa vodom u slivnik, ja napokon dosegnem nirvanu!







Noviji postovi | Stariji postovi

Good morning Vietnam
<< 11/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

Vodic kroz impresije

Idemo na izlet!
Obilzak Vijetnama

Ha Long Bay
Hue - u posjeti carevima
Miris kise u Sajgonu
Ostrvo Phu Quoc
Mekong
Ostrvo Con Dao
Dalat
Granap u Sajgonu
Motori, motori
Na putu
1000 godina Hanoja
Praznik u Sajgonu
Ha Long Bay - opet



Zivi se, zivi u Vijetnamu

Prva klapa
Nostalgicna lista
Makedonska opera
... u drustvu kucanica
Parlez-vous Vietnamien?
Pho,tanjir supe
Rahatluk
Ko me cuva ?
Pijacni dan
Taj trenutak
Ne znas ti…
Onaj drugi Vietnam
Masaze, mmmm
Riblji pedikir
Ogledalo, ogledalce
Moja slasticarna
Jedna teta u Sajgonu
Kako se putuje vozom
Duhovi Sajgona
Srce, ruke, lopata
Kuca nade - Sajgon
Svi u stroju
Pjevaj borbene
Cija si ti?
8. mart u Sajgonu
Pecat i zakon
Oluja u Sajgonu
Lutke moje vijetnamske
Pozitivne vibracije
Zivotinje i ja
Zadnja stanica
Vijetnamska svadba
Emocije i Azijati


Argentina

Buenos Aires-La Boca
Andi
Uposjeti ko druga Guevare
Put vrhova
Voda, voda...
Vodopadi Iguazu
Nebeski Iguazu

Brazil
Rio
Sao Paolo

Urugvaj
Na obali

Kuba
S druge strane ulice
Auto moto savez
Cuba libre

Malezija
Pijacni dan
Polja rize
Borba za zivot
Dobri andjeo

Indonezija

Seminyak Bali
Bali za sve


Japan
Cho-Cho San
Yokosuka
Kako me Japan odusevi

Koreja
Kad covjek ogladni
Borba sa stapicima
Koreanci se mlate!
Moj Gangnam style

Kambodza

Kambodzanski balet

Tajland
Budin blagoslov
Bangkok s proljeca 2010
Iza 7 gora (Koh Phi Phi)
Kad me puste do Bangkoka

Francuska (ona moja)
Moje ostrvo u Parizu
Moj jug
Vijetnamka u posjeti
Pariz s druge strane

malo Blizi istok
Kontrasti Dubaija
Abu Dhabi
Marakes

Nako
Lenjingrad
Berlin
Madrid
Lisabon












































pasos na pregled
free counters

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
213716

Powered by Blogger.ba