Good morning Vietnam

Na putu oko svijeta... i na duzoj pauzi u Vijetnamu (Sarajevo - Pariz - Sajgon - Pariz)

12.09.2011.

Emocije i moji Azijati

Ja kad govorim, bilo to da prepricavam neki film ili dajem recept kolaca, svaku rijec pratim gesticulacijama i mlataram rukama tako da je bolje stajati na opreznoj razdaljini od recimo 2 metra od mene. Inace se "ponasam", i ne uskracujem sebi nikakve propratne manifestacije emocija. Bez ikakvog stida cu se grohotom nasmijati dobrom vicu, ridati u punom avionu dok citam neku tuznu knjigu ili poskakivati cim cujem dvije note poznate pjesme.

U ocima "mojih" Vijetamaca, Koreanaca i Japanaca, ja sigurno izgledam suludo ili bar jako egzoticno. Oni svoje emocije jednostavno ne pokazuju. Dovoljno je pogledati jednu epizodu neke njihove sapunice, da se shvati da glumci imaju uvjek isti izraz lica, bili na Chungovoj sahrani ili dok izjavljuju ljubav lijepoj Ngoc. Ovdje samo slabici pokazuju emocije. Na tudje emocije takodje reaguju totalno bezlicnim izracem lica i jednostavno gledaju kroz tebe. Koliko puta mi je doslo da ih malo protresem da vidim sta se nalaci iza te maske...

Prije par dana radila sam sa grupom radnika na sjeveru Vijetnama. Svi oni rade sa strancima i trebali smo vidjeti kako se treba obhodtiti sa razlicitim klijentima. Jedni su trebali igrati klijente i ponasati se u skladu sa opisom koji su dobili na papiru, na primjer, "jako sretan", "umoran", "nervozan", "rasejan"... , dok su drugi trebali pogoditi sta oni predstavljaju i kako se obhodtiti sa njima.
 Na svaki zadataka, na svaku "zadatu" emociju, grupa u sali je jednoglasno odgovarala: - "ovaj klijent je pijan"!

U pijanstu i jeste kvaka, jer su oni u mogucnosti pokazati odvezati svoju vrecicu osjecanja samo kad kad malo popiju. U karaoke barovima dok piju litre pive sa sodjuom (koreanski alkohol od krompira, koji mirise na razredjivac), moji Azijati se napokon opuste. Nestanu sve drustvene stege, napokon mogu biti ono sto jesu.

Ja tad sjednem u jedan tamni kut, cijedim svoju kolu i pokusavam da uhvatim onaj trenutak kad se njihove skoljke otvore, onih par minuta dok jos nisu pjani ko deve, vec su bas onako taman. Samo tad vidim ko i sta su svi ti ljudi koji se okruzuju, i moram vam priznati da su emotivniji od mene!

PS podsjecam da je pretjerana kozumacija alkohola stetna za zdravlje, i da poruka ovog teksta nije da promovise alkoholna pica :-)

04.09.2011.

Borba sa stapicima

Nekad davno u nasu sarajevsku kucu stigli su kineski stapici. Donio ih je moj otac iz nekog kineskog rastorana na zapadu. Meni su sa jako dopali takvi lijepi, od svijetlo zute plastike i isarani crvenim kineskim slovima. Koristila sam ih u razne namijene, kao carobni stapic, mac, dirigentsku palicu i kao drzac trake za ritmicku gimnastiku. Na kraju su stapici  zavrisli u vazi gdje su godinama stajali zaboravljeni medju pletecim iglama.

Mnogo godina kasnije, pocala sam intenzivno pohadjati japanske restorane, kojih u Parizu ima na stotine, i koje drze uglavnom Kinezi, Vijetnamci i Koreanci. U pocetku bi vise hrane znalo zavrsiti na podu i mojoj suknji nago u ustima, ali se na kraju moja nezgrapna balkanska ruka ipak navikla na finesu stapica, pa sam se znala cak i najesti kod "Japanca".

Po dolasku u Vijetnam, prosla sam ubrzani kurs stapica, pa sam uspjesno baratala, okruglim, cetvrtastim, drvenim i matalnim stapicima, kao da viljuske i noz nikad nisam vidjela. Ruku na srce, to ovdje i nije neko umjece, jer svi prinesu zdjelicu do brade, pa hranu vise guraju u usta nego sto je hvataju stapicima i jos na kraju posrcu ono sto ostane u zdjelici. Ipak sam bila jako ponosna na svoje umjece, koje je doseglo svoj vrhunac kad sam naucila pricvrstiti pundju sa dva malo ljepse ukrasena stapica.

No, onda sam se prisustvovala svojoj prvoj tradicionalnoj veceri u Juznoj Koreji. Sjedili smo oko niskih stolova, na koje su postavili 20 razlicitih jela. Neko od mojih domacina je slucajno rekao da se za stolom vidi kako je ko odgojen. Oni iz finih kuca stapice drze stapice visoko pri vrhu da ruka slucajno ne dohvate hranu, a ne kao kineski seljaci - najveca uvreda u Koreji - koji ih drze pri dnu, pa se ne zna da li jedu prstima ili stapicima.

Ja sam sa uzasom gledala svoje stapice,metalne, dugacke 25 centimetara, pa jos pljosnate. Meni su jednostavno klizali medju prstima, ispadali, i nisam ih nikako mogla drzati zajedno, ni pri dnu ni pri vrhu. I dok su Koreanci nonsalatno uzimali hranu sa tanjira, motali krake hobotnice i pravili grudvice od rize, Ja sam se borila sa jednim jedinim komadicem mesa koje sam na kraju nabola na stapic da ga pojedem. Svi su me gledalo ispod oka i pitali da li mi se svidja njihova hrana... Ostala sam gladna, jer me eto moja majka nije pitala stapicima vec kasikom. Ja sam poslije nabavila te njihove stapice da se treniram, ali se za svaki slucaj najedem prije vecere, jer nikad ne znam hoce li im na pamet pasti neko drugo pravilo o tome kako se treba ponasati za stolom.

Imam u planu  da jednom te svoje Koreance odvedem na carsiju, da probaju cevape i to one banjalucke, koje ti serviraju sa jednom cackalicom, da vidim kako bi se tad snasli, a da rukom ne dohvate hranu!


 

 

01.09.2011.

Dosta te vise

Da samo znate koliko se ja svaki put radujem svojim odlascima u Evropu... Danima unaprijed pjevusim, skakucem, a u avionu oka ne sklopim, je mislim ako bdijem da cemo doci brze do desninacije. Kako mi je samo onaj pariski aerodrom lijep kad na njega sletim. Pa onaj autoput do Pariza, sve mu se divim i mislim kako je nako naso tako divnu nijansu sive boje za sve one oronule zgrade u sjevernom predgradju... Mojoj sreci nema kraja, otkidam od sna, letam po ulicama Sarajeva, Pariza, po rivi najljepseg mora, i nema veze sto kisa pada, sto je zima, pa krajem jula idem u cizmama da se sretnem sa nekim dragim kojeg nisam vidjela godinu dana.

E sad, svi moji mili su dobri u matematici, pa znaju sabrati 1+1+1, i kazu, eto jos malo pa gotovo! Dosta te vise tamo u nedodjiji i dosta si nas zabavljala svojim putesestvijama na predalekom istoku, hvala ti na tome, no vrijeme je da se uozbiljis i vratis u normalan zivot. Vrijeme ti je da odrastes i utopis se malo u masu, obuces cipela i kaput i na posao metroom, a ne avionom svaki treci dan. Ja se ceskam i znam da su u pravu, no ove skoro vec 3 godine u Vijetnamu su proletjele u casu i ja jos nisam spremna da se vratim… Ima jos toliko stvari koje nisam vidjela, uradila, probala, osjetila... Ponasam se kao djete kad te mama zove sa prozora da ides kuci, jer je vec mrak, a ti si se bas u sred igre « limuna i narandzi » pa molecljivo pitas da ostanes jos samo 5 minuta

Tako sam ja odlucila igrati produzetke i ostati jos malo, malo da se doigram, a onda cu onda pokupiti svoje stvari, zamjeniti mango domacim jabukama, rizu hljebom i suncane naocale kisobranom. Vraticu se ja u nasu civilizaciju, koja pocinje, po rijecima moje prijateljice, tamo gdje mozes kupiti kaladont u radnji, a da to nije citava avantura. No ja sam donijela u koferima dovoljno sampona, krema i kaladonta da mi bude do onog definitivnog povratka.

28.06.2011.

Mala planeta

Koliko puta sam se uvjerila da je svijet stvarno mali. Sjedis recimo sa ljudima iz Amerike, koji kroz pricu spomenu da poznaju jednog Bosanca, i taj Bosanac se ispostavi tvoj nekadasnji komsija. Onda u Hanoju kroz pricu o sistemu skolstva, otkrijes da je tvoja sagovrnica zavrsila istu gimnaziju u malom mjestu na jugu Francuske, koje vecina Francuza ne zna naci na karti, i da vec 10 minuta prica o  profesoru istorije koji je istraumirao generacije djaka i sa kojim si se ti tako lijepo nadgovarala.
Onda se zabezeknes kad te u gradu na sjeveru Japana pozdravi kolega sa "Dobro dosli", jer je porijeklom iz grada na moru gdje zive tvoji mili i gdje ides vec 30 godina.

Ali kad sam slucajno nabasala na rodjake iz Australije u jednoj prodavnici u Tokiju, shvatila sam da se ova planeta skupila ko vunena carapa kad je greskom odkuhas.

24.06.2011.

Kako me Japan svaki put odusevi

Opet sam u Japanu gdje kazu da je opasnost prosla i da je vazduh u Tokiju manje radioaktivan nego u vecini velikih gradova Azije. Tako kazu i ja sam odlucila da im vjerujem, jer svakako nemam izbora i ipak moram malo disati.

Odlucila sam koncentrisati se na sve one male detalje koje cine Japan posebnim. Danas sam se vozom vracala u Tokijo, i kako sam greskom usla u lokalni voz, tri djevojcice u skolskim uniformama su mi priskocile u pomoc. Na svojim super telefonima pronasle su red voznje i na papiricu zapisale kako da promjenim 2 voza, gdje i u koliko sati. Sve su to uredno napisale na japanskom... Zahvalila sam se sa par brzih naklona, i onda mahala papiriom po vozovima i stanicama i vikala "help". Kako pisem ove redove, moze se zakljuciti da sam ipak dosla do odredista.

Koliko god se covjek osjecao izgubljeno u Japanu, uvjek se nadje nako ko ce vam pomoci. Na primjer, nemoguce mi je bilo nauciti citati meni u restoranima, ali su me zato naucili znakove koji predstavljaju ono sto NE jedem. Tako da sad bez straha narucujem hranu u malim mjestima gdje se vrlo tecno govori japanski; ne znam sta cu dobiti, ali svakako znam da necu pogrijesiti.

Poslije restorana sjednem u taxi, ciji me sofer doceka sa dugim monologom. Kako su ovdje svi ljubazni i fino vaspitani, sigurna sam da mi govori nesto fino. Ja ponavljam "Haj, Haj" - sto znaci nesto izmedju "da", "slusam" i "razumijem" , i klatim se naprijed - nazad, da potvrdim to moje "Haj". Svaki taxi ima cipkane bijele presvlake na sjedistima, tako da imam osjecaj da sjedim na seciji neke stare bosanske kuce.  Na svu srecu, taksista nosi bijele rukavice, sto mi pokazuje da ipak nisam u Bosni.

Ako kojim slucajem idem vozom, znam da nista nije prepusteno slucaju, od funkcionalnog prostora za kofere, do dzepica na sjedistu da stavim kartu i ne brukam se i rovim po tasni kad mi je zatraze na pregled, uz obavezan naklon.

 

U hotelu me doceka dugi pozdrav gdje samo shvatim par puta "Djinasan" sto bi trebalo biti moje ime, pa  se fino iznaklanjamo i ispricamo - ja svoje haj, haj i arigato,  a oni svasta nesto(sigurno opet jako lijepo).

Odoh sad malo vjezbati razlicite vrste naklona, jer je sutra jos jedan dugi dan gdje mi valja "razgovarati" sa mojim dragim Japancima.

15.06.2011.

Mrakusa

Kisa opet neumorno siba po Sajgonu, i taman su munje lijepo sarale nebo, kad je neko od komsija vjerovatno ukljucio jos jedno kuhalo za rizu. Naravno doslo je do kolapsa i nestalo je struje u citavom kvartu. Mene se to puno ne tice jer iznad moje glave, zivi jedan veliki agregat, koji se poslusno upali cim nestane struje. Nakon 10 sekundi lampe se opet upale, satovi vrate na 00.00 i umjesto melodicnog glasa Kati Melua, koji do malo prije ispunjavao sobu, sa zvucnika zatresti Rambo Amadeus koji je boga pitaj zasto, vec mjesecima zaposjeo prvu “ladicu” CD-a u muzickoj liniji.

 

Satove ne vracam na zemaljsko vrijeme, jer oni odavno pokazuju koliko vec dugo imamo struje u jednom komadu. U danasnjem slucaju, to je citavih 18 sati. Imajuci u vidu dzunglu kablova koji nas pripajaju na mrezu, u kojoj se vise ne zna ko kome krade, cudim se da uopste i imamo struje. Neki dan prolazim gradom, kad dva elekricara popravljaju nesto na snopu kablova koje se protegao preko citave ulice. Snop ima precnik od metar, i covjek fino visi na kablovima i polako se pomice rukama, dok kolega pomjera merdevine od bambusa dva metra dalje. Naravno sve se desava na vrlo prometnoj sajgonskoj ulici i motori ih uredno zaobilaze. Nije pao, vec se nonsalantno prebacio do merdevina i nastavio popravljati ili mozda prikaciti jos jedan kabl.

 

Ponekad bih voljela da i mene proguta mrak, kao i moje komsije, i ne samo zato sto se od agregatatrese citava kuca i ja sa njom, kao da se rolam po kaldrmi. Nestanak struje me podsjeti na djetinstvo kad su bile redukcije struje, pa sa vremena na vrijeme, jedan dio grad bude iskljucen. Za mene je rijec « redukcija » bila sinonim za sijelo kod rodbine koja je zivjela recimo na Kosevskom Brdu i koji su to vece bili srecnici sa strujom.

 

Odoh ugasiti svjetlo i leci spavati u znak solidarnosti sa svojom sajgonskom mahalom, jer ovdje svakako nema Kosevskog Brda da se sijeli

10.06.2011.

Svadba u Vijetnamu

Kolegica Vijetnamka se udaje u iducu subotu. Urucila mi je pozivnicu u crvenoj koverti na kojoj je lijepim zlatnim slovima napisano moje ime. Svadbena vecera od 7 do 9 u dvorani palace ujedinjenja. Svadbenoj ceremoniji prisustvuje samo najbliza porodica, a na veceru je pozvano par stotina ljudi, koji ce se urediti u haljine sa sljokicama i za sat dva pojesti onih 12 pladanja koje iznesu na sto. Sve ce biti gotovo za manje od 2 sata. Nema plesa, nema zabave ni saljivih anegdota. Poslije ce se pricati o svadbi i samo ce se spominjati kakva je bila hrana, i kritikovati nacin na koji je riba bila pecena.

Vecina ljudi ucestvuje svake subote na vise svadbi, cesto u isto vrijeme. Pocece da jedu kod jednih, dice se i sa zalogajem u ustima otrcati do drugih mladenaca, sjesti za sto gdje se neko upravo digao i otrcao mozda na onu prvu svadbu. Zato se i poziva toliko ljudi, da barem imas 100 zvanica u isto vrijeme.

 

Svakako najvazniji dio svadbe je vec zavrsen – a to su svadbene fotografije. Najmanje mjesec dana prije vjencanja, buduci mladenci provedu dan sa citavom armijom fotografa, sminkera, frizera i gararobera, koji ih vuku po citavom gradu da naprave « romanticne » slike. Slike u bijeloj vjencanici i tradicionalnoj crvenoj nosnji za nju, i u sakoima svih boja za njega. Siroti mladenici se znoje na 39 stepeni i pokusavaju da po stoti put ponove onaj teleci izraz lica koji bi trebao da dokaze koliko su zaljubljeni. Kad god prodjete Sajgonom mozete vidjeti barem 10 parova na koje vice nervozni fotograf. To se debelo plati, ali kako kazu slike jedino ostaju, a hrana ce se zaboraviti. Najljepsa slika se biti retushirana i izradjena u prirodnoj velicini da stoji na ulazu restorana gdje ce biti svadba.

 

Ja sa se o jadu zabavila sta da poklonim kolegici. Ne treba ih kuciti jer ce kao i 99% parova useliti u kucu mladozenjine familije, gdje zive najmanje 3 generacije, tako da ne mogu iskoristi priliku da se otarasim pozlacene vaze i drvene izrezbarene skrinje ukrasene sedefom i sjajnim perlicama, koje krijem od kako su dosle u moj dom.

 

Objasnili su mi da trebam da samo stavim novac u kovertu od pozivnice sa mojim imenom, tako da ce se znati ko je dao. Takodje mi je receno da je to prilika da udjem u « krug ». Onoliko koliko ja dam, mlada ce zapisati u posebnu svadbenu knjigu i cuvati da mi da istu sumu novca kad se ja ili neko moj bude udavao.

 

Zapecatila sam kovertu i zapisala u svoj notes “ne zaboravi da se udas prije nego sto napustis Vijetnam”!

04.06.2011.

Ha Long Bay - da malo obnovimo gradivo

Ja sam se definitvno zaljubila u Vijetnam, prvi put kad sam otisla u Ha Long Bay, to posebno mjesto na samom sjeveru Vijetnama, gdje nekih 2000 ostrva i sijena prkosno izranja iz mora boje žada. Koristim svaku priliku da odem, izmisljam poslove, klackam se 4 sata cestom od Hanoja, samo da se ujutro probudim sa pogledom na more i ostrva koja se gube u izmaglici, kao da je neko postavio veliki akvarel ispred mog balkona.

 

Prosle sedmice sam natjerala 40 kolega iz citave Azije da dodju na seminar bas tu u Ha Long, u jedan od najzabacenijih kutaka Vijetnama. Vecina je po prvi put krocila u Vijetnam, i prije nego sto su i shvatili gdje se nalaze, strpali smo ih u autobus i krenuli u avanturu. Kako je put dug, treba ih zabaviti, pa smo se igrali moje omiljene igre: sta ima na motorima na cesti. Onaj koji prvi ugleda motor na kojem se voze 3 osobe, ima 1 poen, 2 poena  ako ih je 4 na motoru, a cak 4 poena ako ih je 5 ili vise. Bonus od 2 poena za motore koji prevoze vise zivotinja nego ljudi. Skupili smo  puno poena za ta 4 sata voznje, no ova igrica moze igrati samo u Vijetnamu, tako da je ne preporucujem na potezu Konjic –A Capljina.

 

Nakon par dana rada, nagradila sam ih obilaskom ostrva tradicionalnim brodom. Interesantno je bilo vidjeti kako svi dozivljavaju taj vanzemaljski prizor na drugi nacin.

-              Indijci su se slozili da je to jako romanticno, i da je taj pejzaz idealan dekor za vjencanja. Nije ih trebalo puno nagovarati da nam puste svoju muziku i inprovizuju plesnu koreografiju na palubi. Samo jos nismo nasli nacin da dovedemo i slonove da festa bude potpuna.

-          Koreanke su se krile u kabini i samo bi promolile nos nakon sto se se obilato namazale kremom zastitnog faktora 120. Sve ljepote svijeta nista ne vrijede ako im koza uhvati koju zraku sunca, pa ne daj boze potamni.

-          Japanci, takodje namazani sa 120 faktora, uslikali su par hiljada fotografija, da poslije uzivaju na tenane

-          Tajlandjani su malo oborili nos, jer su nakon dugog argumentovanja ipak prihvatili da je Ha Long « malo » ljepsi i veci od njihovih stijena pored Krabija

-          Indonezani su htjeli da im se garantuje da ce imati slaufe i jeleke kad se bude islo u obilazak uvala i spilja kajakom, jer oni ne plivaju.

-          Vijetnamci su ponosno svima objasnjavali da je ostva stvorio jedan dobri zmaj da zastiti Vijetnam od kineske mornarice, sto prisutnim Kinezima bas i nije bilo pravo.

Ja sam iz prikrajka posmatrala tak pacvork Azije i kultura, i zamolila kapetana da napravi 2 kruga oko “moje” stijene, u obliku paceta, gdje imam namjeru napraviti kolibu i onda sjesti na kljun i mlatarati nogama kod sunce tone u moje zeleno more.

 

 

 

19.05.2011.

Za svaciji ukus – Bali

 

Kad su u mladim desetljecima proslog nam vijeka, Holandjani shvatili da je buducnost u turizmu, a ne samo u plantazama i rudnicima, poceli su na sav glas da izvikuju svoju tadasnju koloniju Bali.

Bali, carobno ostrvo, koje su dobri duhovi obdarili svim zemaljskim ljepotama, a kako je tu glavna religija hinduizam, a ne islam kao u ostatku Indonezije, domoroci su toliko egzoticni i slobodni da mlade zene hodaju okolo polugole. Bogati avanturisti i besposlicari su nahrlili u taj tropski raj na zemlji. Vjerovatno su se brzo uvjerili da su Holandjani malo pretjerali, narocito sto se tice tamnoputih ljepotica golih grudi, koje su uzaludno trazili, ali legenda je bila stvorena.

 

I danas kad se izgovori «  Bali », odmah cujemo zvuk valova, vidimo bijelu plazu koja se proteze u beskonacnost i opaja nas miris tropskog cvijeca. Indonezani su to vrlo dobro shvatili i koriste tu idilicnu razglednicu da privuku milione turista svake godine. Kako turisti imaju razlicite ukuse, i ponuda se prilagodila – ima sve!

 

Gradici na jugu, Kuta i Legian su namjenjeni Australijancima. Valovi su opasni i bas pogodni za surfanje. Kafane sluze hladno pivo od zore do mraka, a navece je dernek. Ne znam da li sam ostarila, ali mi se zeludac malo zavrne u lijevo kad u 7 ujutro pijem svoju prvu jutarnju kafu pored ljudi srednjih godina koji su vec udarili po flasama piva. Plaza jeste bijela i pjeskovita, ali plivanje je zabranjeno, zbog valova i jakih morskih struja, pa sve svako malo neko udavi (mozda oni koji su malo pretjerali sa pivom?) U prosjeku svaki 20 sekundi, plazni prodavaci pokusavaju da vam prodaju orginalne kineske suvenire na kojima pise Bali. Dakle, Kutu i Legijan ostavljamo za sobom.

 

Odmah pored gradic Seminyak  je rezervat Francuza. Hoteli su luksuzni, prodavnice kao na Azurnoj obali, a restorani sluze najfinija vina i sve varijante francuske kuhinje. Ako ste kao ja pozeljeli prave francuske kroasane – mozete ih naci tu, bas kao da ste u centru Pariza. Fino hruzgaju, od cistog putera i mrve se po pravilima.

 

Ako vas sva ta gungula nervira i trazite malo autenticnosti, a da ipak ostanete na plazi, treba pobjeci na susjedno ostrvo, Lombok, ili tacnije na minijaturna ostrva Gili. Ostrva Gili su dugo bila raj poslijednjih hipika – jedino prevozno sredstvo je biciklo ili mala kola koje vuce poni. Gili su danas zaposjeli klubovi ronilaca, jer kilometri korala koji okruzuju ostrva, daju utociste stotinama sarenih ribica, morskim kornjacama i malim ajkulama. Na Giliju, vrijeme tece sporo, sjedi se proed plaze i satima se prica ko je vidio najvecu kornjacu, a ko se trkao sa ajkulama. Ja licno vise volim da te trkam sa kornjacama.

 

No vratimo se na Bali, u njegovu unutrasnjost, u carski grad Ubud. Ubud nije na plazi, pa ne privlaci isti tip turista. Ubud je vec desetljecima, utociste svjetskih umjetnika, i onih koji bi zeljeli biti umjetnici. Okruzuju ga valovita polja rize, ogradjena kao terase i gusto rastinje. Na svakom koraku nalazi se mali hram, okicen svjezim cvijecem, vegetarijanski restorani i skole za meditaciju i jogu. U Ubudu, vlada neki spokoj, cim se malo udaljite od autobusa koji dovode turiste iz gore napomenutih rezervata, na dnevnu ekskurziju. Svi traze mjesta koje je nedavno proslavio film sa Juliom Roberts. Treba se samo kretati u suprotnom smjeru…

Eto samo u Ubudu sam dozivjela Bali, i pozeljela se vratiti, na par mjeseci, iznajmiti kucu sa poglednom na polja rize, kupiti stafelaj, kistove i boje, i ako nista onda usavrsiti onog Cica Glishu, koji mi jos uvjek izadje malo na krivo.

 

 

Hram Lotosovg cvijeta ne naginji se! djiha djiha - Gili Ubud - skulptura u hramu pristaniste gdje se kupa lokalna omladina plaza - Gili porodicni hram - Ubud pijaca - Ubud mozej Antonio Blanco - Ubud Hram u sumi majmuna - Ubud
16.05.2011.

Zadnja stanica - Vijetnam

U neka davna vremene, dok je svijet bio podijeljen na kolonije i kolonizatore, ko god bi malo zgrijesio bio bi poslan na poravni ispit u neku « divlju » koloniju. Nevaljali sinovi, ubogi siromasi, kockari koji su izgubili ocevo imanje, i oni koji su bili u zavadi sa zakonom, bi lijepo sjeli na brod i jednog dana osvanuli na obali Indokine. Tu bi zapocinjali novi zivot, gdje bi ih njihova bijela koza oprala od svih grijeha i davala pravo da budu neko i nesto.  Placali bi oni svvoj dug drustvu znojeci se na tropskim vrucinama i trazili smisao zivota u oblacima opijuma.

 

Vijetnam se davno izborio za svoju nezavisnost, istjerali su Kineze, Francuze i Amerikance, ali za neke on ostaje zemlja zadnje sanse. U mnostvu stranaca koje je ovdje doveo posao i omladine zeljene avanture, jos se moze nabasati na ljude u godinama, kojima je ovo zadnja stanica. Sretnem ponekad Evropljane, koji se lako razaznaju u masi. Pred njima je casa, lice malo podbuhlo i govore glasno, tek da pokazu ko je ovdje gazda. Zive u zabacenim provicijama, gdje drze kafane, obicno otvorene na ime nove lokalne zene, ili se jednostavno « bave biznisom ». Drze duge monologe, gdje mijesaju svoje podvige u nekom drugom zivotu, analizu politicke situacije u maticnoj zemlji, glupost lokalnog stanovnistva i uvjek zakljucuju da su oni sve shvatili u zivotu.

Obicno u svojoj zemlji nisu bili preko 10 godina, jer « duga je to prica ». Prica koju pokusavam da ne cujem , jer predpostavljam da cu lakse spavati… Neki spomenu bivsu zenu i bivsu djecu, koju eto u najboljem slucaju jos treba « sponzorisati » . Izbjegavam ih koliko mogu, i ostavljam sa casom zestokog pica u panicnoj potrazi za novim sagovornikom. Oni svakako nemaju gdje dalje…

 

Poekad me pitaju kako sam ja ovdje zavrsila. Ja im sa osmjehom odgovaram da ja ovdje nisam zavrsila, vec sretno doputovala.


Noviji postovi | Stariji postovi

Good morning Vietnam
<< 11/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

Vodic kroz impresije

Idemo na izlet!
Obilzak Vijetnama

Ha Long Bay
Hue - u posjeti carevima
Miris kise u Sajgonu
Ostrvo Phu Quoc
Mekong
Ostrvo Con Dao
Dalat
Granap u Sajgonu
Motori, motori
Na putu
1000 godina Hanoja
Praznik u Sajgonu
Ha Long Bay - opet



Zivi se, zivi u Vijetnamu

Prva klapa
Nostalgicna lista
Makedonska opera
... u drustvu kucanica
Parlez-vous Vietnamien?
Pho,tanjir supe
Rahatluk
Ko me cuva ?
Pijacni dan
Taj trenutak
Ne znas ti…
Onaj drugi Vietnam
Masaze, mmmm
Riblji pedikir
Ogledalo, ogledalce
Moja slasticarna
Jedna teta u Sajgonu
Kako se putuje vozom
Duhovi Sajgona
Srce, ruke, lopata
Kuca nade - Sajgon
Svi u stroju
Pjevaj borbene
Cija si ti?
8. mart u Sajgonu
Pecat i zakon
Oluja u Sajgonu
Lutke moje vijetnamske
Pozitivne vibracije
Zivotinje i ja
Zadnja stanica
Vijetnamska svadba
Emocije i Azijati


Argentina

Buenos Aires-La Boca
Andi
Uposjeti ko druga Guevare
Put vrhova
Voda, voda...
Vodopadi Iguazu
Nebeski Iguazu

Brazil
Rio
Sao Paolo

Urugvaj
Na obali

Kuba
S druge strane ulice
Auto moto savez
Cuba libre

Malezija
Pijacni dan
Polja rize
Borba za zivot
Dobri andjeo

Indonezija

Seminyak Bali
Bali za sve


Japan
Cho-Cho San
Yokosuka
Kako me Japan odusevi

Koreja
Kad covjek ogladni
Borba sa stapicima
Koreanci se mlate!
Moj Gangnam style

Kambodza

Kambodzanski balet

Tajland
Budin blagoslov
Bangkok s proljeca 2010
Iza 7 gora (Koh Phi Phi)
Kad me puste do Bangkoka

Francuska (ona moja)
Moje ostrvo u Parizu
Moj jug
Vijetnamka u posjeti
Pariz s druge strane

malo Blizi istok
Kontrasti Dubaija
Abu Dhabi
Marakes

Nako
Lenjingrad
Berlin
Madrid
Lisabon












































pasos na pregled
free counters

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
238891

Powered by Blogger.ba