beats by dre cheap

biiii, bibiiiii - Cuba

Vozim vec preko 10 godina, ili da budem iskrena imam vozacku, a  vozim kad moram, kad niko drugi nece, kad su pjani ko deve ili kad me posalju u sred neke pustahije gdje ti treba auto da odes do wc-a. Jednostavno ne volim voziti, i auta me bas najmanje ne zanimaju. Jedinu razliku koju primjetim kod auta je boja.

Sjecam se kad me je jednom tata pitao, prije odlaska na planinu, kakvo je auto ima Didi, da "strucno" procijeni hocemo li uspjeti savladati snijeg, led i strminu. Ja sam nakon kraceg razmisljanja odgovorila : " Cini mi se da je plavo."

Drugi put sam iduci ulicom sa zgrazanjem rekla, "jao, nikad nisam vidjela ovako ruzan Ferari!". Odgovor mog sudruga: "logicno, to je Peugeot..."

Bez komentara.... 

No, po dolasku na Cubu, otkrila sam svoj licni raj na zemlji, barem sto se auta tice: svako auto je jedinstveno! Naravno ti zelim reci da svako ima jedinstvenu boju ili barem urkas.

Kad je 60. Castro sa svojim drugovima usao u Havanu, koja je do tada bila Americki bordel, sa skupim autima i jeftinim alkoholom i zenama, brzo je zakuhao sa Amerikancima, koji su duboko uvrijedjeni, pokupili svoje krpice i uveli embargo. No skupocijena auta iz 50-ih godina su ostala na ostrvu sve do danas. Ruski drugovi su naravno u slijedecim decenijama slali svoje autice, ali izgleda da su americki cetverokotaci puno zilaviji od ruskih autica tako da su pretezno oni prezivjeli na cestama Cube. Njihovi vlasnici ih drze ko malo vode na dlanu, jer cesto je to jedino bogastvo koje posjeduju. Glanacaju ih, paze, maze i zovu malecki i boga mi, auta ih sluze vec 50 godina.  Danas su ta auta prava rijetkost, no vlada je zabranila prodaju i izvoz auta, tako da bogati kolekcijonari mogu samo da ih gledaju iz daleka.

Ja bih licno ipak najradije izabrala ovu cetveronogu zivotinju, ali dok ne skontam kako da je dopremim do Pariza, jos uvjek koristim metro, koji sam sad maloprije parkirala odmah tu ispod kuce...

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
06/06/2008 22:37