beats by dre cheap

Cuba - s one strane ulice

Ne volim putovanja gdje se zna kad i kako se negdje ide, ne volim ni plaze kad su moralne (citaj – mora se ici da te ne bi masila koja zraka sunca, a aranzman skupo placen), ne volim kad mi neko pokazuje gdje da okrenem glavu i kad da slikam, a narocito ne volim kad mi odrede vrijeme rucka, vecere i spavanja.
 
No na svu srecu nasla sam jos jednu ovako nadzak osobu  ko ja, pa smo fino napustile hotel u Havani i sa ruksakom na ledjima otisle da malo prosetamo Kubom, malo po planinama i plantazama, malo do Cienfuegosa, malo u Trinidad, malo stazama Che Guevarine revolucije... .
Za mene koja sam navikla sjesti u kafanu za sto sa domacim svijetom, izlijetati iz autobusa i mijenjati destinaciju ako sam sa nekim lokalcem zapocela zanimljiv razgovor, ili zavrsiti u Urugvaju umjesto u Cileu, jer su se Pablo i Maria tamo zaputili a znam ih vec puna 24 sata, Kuba je bila mjesto velikih razocarenja.
Na Kubi ja sam bila turist i samo turist – rijetki Kubanci sa kojima sam sretala i pricala u parkovima ili navece na trgovima gdje se plesa salsa do iznemoglosti, zive u svijetu iza ogledala. U mom novcaniku konvertibilni pesosi i evropski bordo pasos  i to mi daje pravo da sjednem u lijepe renovirane kafane, u privatne restorane gdje se sluzi CAK  govedje meso i rakovi, da iznajmim sobu, putujem u autobusima cije su sve cetiri gume citave i vrata zatvorena... dok oni imaju pravo da me gledaju sa nekih 5 metara ostojanja...
 
Po Aziji, Africi ili Juznoj Americi nazalost sam se nagledala siromastva, ali me se Kuba nesto posebno dojmila. Mozda zato sto obrazovanjem i kulturom lice na nas, one nas kakvi smo bili dok smo jos zivjeli nasu zajednicku istoriju. Samo sto kod nas profesori, ljekari i inzinjeri  nisu padali u nesvjest od srece kad im ostavis kaladont ili sampon, a djeca u skolskim uniformama se nisu priblizavala strancima da ih tiho pitaju da li imaju karamelu ili olovku.
Podijelili smo sve sto smo imali, iz kafana sam iznosila case i sjedala na travu u parku da podijelim sa njima, spavala na mjestima koja nisu sredjena od kako je Kastru narasla prva brada i opet se osjecala kao ljigavi i nabudzeni turista... I eto, ko sto ne bude vise baka isla u sipurke, tako ni ja ne budem vise isla svrljati tamo gdje sam ja (ili domaci?) stjerani u tor.
 
PS Par slicica starog grada Trinidad – na Kubi nista nije crno, sve je sareno
 
 
 
 

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
20/08/2008 15:35