beats by dre cheap

Nasa Mara sad je Sajonara, nasa Mara sad je cho-cho-san

... nije stigla uciti dzudo, ni praviti ikebanu, a haman nije ni zaboravila sve.

Helem, vratih se ja iz Japana, koji gledajuci iz ove moje vijetnamske perspektive djeluje kao druga galaksija, nesto kao povratak iz buducnosti. Trebalo mi je koji dan da se sjetim da hodam po trotoaru, ili ustvari da ima trotoara! Onda cudo nevidjeno auta (ima i auta!!!) staju cim krenes da predjes ulicu. Ja krenula onako po vijetnamski da se igram ganje sa autima, i provlacim izmedju njih, a oni svi stadose! Stanem i ja na sred ulice, ko da ih propustim, a oni nista, stoje i gledaju me. Da me ne povuce buljuk naroda sigurno bi se jos tako gledali... Vozovi dolaze na vrijeme, cisto, precisto, dodje mi da se jos koji put malo umijem prije nego udjem u kakav restoran. Nevjerovatno!

Jedino sto me podsjeti da sam u Aziji, je da malo ko govori koji jezik osim svog maternjeg. Ruku na srce, govore Japanski vrlo tecno. Udjes u radnju, uzmes recimo keks, a on ti se ziv naprica svasta, ona na kasi ti izgleda pozeli sve najljepse i tebi i tvojoj siroj rodbinu, jer jos nesto prica dok ti izlazis iz radnje. Onda su mi objasnili da svi moraju pratiti proceduru i ako u velilkoj knjizi samoposluge pise da ti moraju reci: "hvala vam i pozdravite strinu, tetku, amidzu, dajdzincu..." on ti to mora reci, pa makar bilo ocigledno da ti ne znas beknuti ni rijeci. Recimo u metrou, vozac mora prije polaska sa svake stanice pokazati rukom da ispred njega nema nista, pa onda vozi Mishko. Kontam ja, taman se seta krdo slonova i bikova po sinama u tunelu... ali hajde.

Podjelila sam preko 100 vizit karata U pocetku sam se trudila da to radim na japanski nacin: nakloniti se pod uglom od 90 stepeni, (drzati dovoljno ostojanje da ne bi glavom pukli u glavu sagovornika!) a onda pola minute gledati u njegovu kartu, uglavnom napisanu na japanskom i diviti se. Brzo su me ustakla ledja, pa sam onda samo klanjala glavom - sad me boli vrat, ali barem ih nisam suvise uvrijedila... Muskarci se ne osmjehuju i ne gledaju te u oci, cak i za vrijeme intervjua za posao, jer je to izraz slabosti! Kad pitas koliko su uzeli dana godisnjeg odmora prosle godine, kazu izmedju 50 i 100, trebalo mi je vremena da shvatim da su to nedelje ili u najboljem slucaju i subote.

Na svu srecu vratih se ja u svoj mili Sajgon, doceka me buka, haos, citavo zivotinjsko carstvo na ulicama, a meni pade kamen sa srca, sad se samo ponasam, leprsam i preskacem preko prepreka na cesti.

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
28/08/2009 16:55