beats by dre cheap

Pijacni dan u Vijetnamu

Za one hrabre koji se usudjuju svojom nogom krociti preko ulica gdje vozila jure i praste, negdje tu odmah iza gradilista, nalazi se moja pijaca. Skucena u uskoj ulici, koja se suzava pri kraju kao stara carapa, moja pijaca zivi, vrvi i danju i nocu kada oni koji se nikad ne predaju upale sturu svjetlost lampe i osvijetle svoje stolove.
Ne, nemaju svi svoju tezgu, to je privilegija velikih gazda. Vecina zena prodaje svoju robu, voce, povrce i trave na podu, nakamarano na nesto sto je u nekim davnim danima bio carsaf. Tim zenama koje su se od godina, sunca i teskog rada skupile, pa vise lice na patuljke iz neke tuzne bajke, nikad ne vidis lice. Glava im je pokrivena slamnatim sesirom, a usta i nos od prasine im stiti marama neodredjene boje. Samo im se oci nasmiju kad se ja znalacki nadvijem nad njihove glavice bijelog luka. Pogadjamo se pisuci cifre po pijesku i prasini, masemo novcanicama, smijemo se... I nije vazno sto cijena manga ili lubenice nikad nije ista, zavisi od toga kakav im je bio dan, od mog osmjeha, od toga hoce li kisa udariti ili jesu li im se tog jutra korpe prevrnule sa bicikla, pa je voce trebalo spasavati izmedju neumoljivih tockova motora. Zale se da ih bole ledja, glava, ili da im je neko zauzeo mjesto, a ja isto tako isaretom kukam da je vruce. Smiju se, zar moze biti drugacije nego vruce?
Ja setam, skupljam sedmicno povrce u veliku korpu, koja je bas onako pogodna da se u nju malo zaviri i znalacki odmahne glavom, kao ne valja mi ta salata, vidi koliko je kod nje bolja! Dobro, nisam kupila dobru salatu, ali bas kod nje cu uzeti tu bamiju, iako ne znam sta se radi sa svjezom bamijom sirokom ko natekli palac.
Pijaca zivi svojim sopstvenim zivotom. Setaju se case kafe, zdjele supe, koje ce neko samo malo plaknuti u lavoru vode i poslati u drugu turu. Na stokrli starija zena ordinira, pred njom stolicica, gdje se mirno sjedi i ceka da ti ona pregleda kosu, i strpljivo iscupa sijede dlake iz kose. Malo dalje medju gomilama durijana, onog bodljikavog voca, koje nama evropljanima uzasno smrdi, pa makar proveli ovdje 3 zivota, sjede dvije zene i jedna drugoj lakiraju nokte na nogama, neobicno jarkom zelenom bojom. Medju svom tom guzvom, prasinom, gdje po koji stakor eleganto proseta, moje zene se trude da ostanu lijepe, crnih kosa kao ugalj i zelenih noktiju kao polja mlade rize.

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
05/10/2009 17:41