beats by dre cheap

Taj Trenutak - Hoi An, centralni Vijetnam

Zatvorim oci, pa iz sakrivenih ladica pamcenja izvlacim one blistave trenutke potpune srece, ushicenja, ono gdje ne znas da li bi plakao od puste ljepote ili bi se smijao jer ti je nesto tako nebo podarilo.

Meleci, andjeli, sudbina ili jednostavno zivot su mi otvorili mnoge puteve, svugdje su me noge nosile, ali se covjek valjda poasija, pa i malo ogugla na ljepotu koja mu se pruza. Zato su bas ti blistavi trenuci  tako dragocijeni.

Prije dosta godina, kad sam se po prvi put vracala kuci, nakog sto nam se desilo ono grozno nezamislivo, provela sam noc na palubi broda koji se priblizavao Splitu. I tad sam dozivjela Taj Trenutak po prvi put. Ljubicasta svjetlost zore je nacrtala obrise daleke obale , svuda je vladao potpuni mir, i vrijeme se jednostavno zaustavilo. Samo dvije rijeci su mi navrle na usne: "bozanska ljepota". Mozda je to trajalo par sekudi, mozda i vise, ali taj osjecaj potpunog sklada i smiraja je djelovao kao vjecnost. Suze su same tekle, i dugo sam to pripisivala mjesavini emocija, nostalgiji i ko zna cemu.

No, Taj Trebutak se ponovio u potpuno drugom kontekstu. Prvo putovanje u Egipat, dolazak u hotel po mraku, 5-6 ljubaznih i razdraganih zaposlenika me uvode u sobu i jedan svecano otvara zavijese: i tu na dohvat ruke pojavljuju se jarko osvjetljene piramide. Opet taj potpuni osjecaj sklada, ljepota koju fizicki osjecas u svakoj pori i vrijeme koje se zaustavlja. Vjerovato su se ti moji pratioci pitali koji komad budale im je Pariz poslao da ih kontrolise , kad su me vidjeli tako sa vjerovatno ukocenim pogledom i zalivenu suzama. No komad budale, to jest ja, je bio u nekoj drugoj dimenziji, potpuno neosjetljiv na vanjski svijet.

To se ponovilo na vise mjesta, ali samo pri prvom susretu, kao da se magija iscrpi i odseta negdje drugo.

Prije par sedmica sam se probudila jako rano u bungalovu na plazi nedaleko od Hoi An-a, gradu na obali u centralnom Vijetnamu, i bi mi dato da opet dozivim Taj Trenutak: bijela svjetlost koja se probija kroz zavjese baldahina, svijetli pIjesak, i talasi i koji kao da ce svaki cas prekriti sve.

Moj mnogo manje nadahnut prijatelj kaze da je plaza ko plaza, sunce izlazi svaki dan isto, a talasi nemaju drugog posla no da se bacaju ka obali, te da nisam dobra u glavu ako ja tu vidim nesto vise. Ja klimam glavom i u sebi pitam, gdje li me ceka naredni carobni trenutak.

 

 

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
04/12/2009 18:24