beats by dre cheap

Onaj drugi Vijetnam

Velika prostorija sva od izrezbarenog tamog drveta, teski namjestaj ukrasen sedefom, na svakom stolu hrpa papira - formulari za zaposlenje, i u sredini stojim ja u "poslovnoj uniformi", striktnom kostimu, cvrsto stegute pundje, visokim potpeticama i profesionalnim osmjehom na kojem bi mi zavidjele i najljubaznije stjuardese. Moje zvanje, boja koze i  firma koju predstavljam, cine da se nalazim daleko od mase koja se gomila pred vratima i ceka kad cemo poceti. Njima vjerovatno izgledam nedodirljivo i egzoticno kao da sam dosla sa druge planete, a ja se na trenutke pitam sta ja tu upravo radim i odakle meni pravo da tu ista odlucujem.

Scena se dogadja u centralnom Vijetnamu, u mjestascu izgubljenom u pustahiji izmedju dva grada, gdje smo par dana ranije objavili da zaposljavamo 150 radnika sa i bez kvalifikacija. Vani vec dva dana neprestano pada kisa i potpunjuje sablasnu atmosferu..., prazne zgrade, psi lutalice i ta nepregledna masa ljudi...

Vrata se otvaraju i moje dvije asistentice, koje su za ovu priliku dosle iz Sajgona, upucuju kandidate prema stolovima. Vecina se jedva usudjuje uci, ostvaljaju kabanice i sesire pored praga, izuvaju papuce, pa tako bosi, pognute glave sjedaju na rub stolice i blijedo gledaju u formular, koji im sad valja ispuniti. Napisu ime, prezime i onda nijemo mole za pomoc.

- Za koje radno mjesto se kadniduju? Bilo sta, hoce da rade. 

- Gdje ste prije radili? Kod kuce, u polju, pomagali kad ih se zovne, ribarili uz obalu, radilo se uvjek, ali se to ne ulazi u tabele formulara, koji ostaje prazan.

- Koliku platu ocekujete? Milion! To im se doima onako mocno... (65 dolara...)

Meni dah zastaje kad vidim godine rodjenja. Sitne srednovjecne zene, koje je zivot pregazio, su u realnosti maldje od mene. Mnogi zive u kucercima bespravno izgradjenim uz put, odakle ih celnici vec godinama pokusavaju istjerati - tako da i linija "adresa" ostaje prazna. Poneki prilazu papir na kojem crveni pecat dokazuje da su prosli neki kurs.

Poslije prolaze pojedinacno na razgovor od 5 minuta sa asistenticama. Djevojke iz Sajgona ne razumiju njihov naglasak. Drugi priskacu u pomoc i brzo nastaje galama kao na ribljoj pijaci, no dovoljno je da podignem glavu i svi zasute... Tisina i osjecaj gorcine.

Navece razvrstavamo  papire u gomile: da, ne, mozda, no sad su to vec samo papiri, brojevi, nema vise lica, sad je lakse...

Ja razmisljam o smislu mog posla, smislu svih sati provedenih u pripremanju strateskih nacrta, kilometara tabela i brojeva, novih nacina obuke, vizije ljudskih resursa 21. vjeka... Kojeg 21. vjeka? Ovo sto ja vidim i dozivim u zabacenim kutovima zemlje bio pogodan dekor za Zoline ili Dikensove romane. To je druga strana mog Vijetnama.

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
16/01/2010 20:19