beats by dre cheap

Granap u Sajgonu

Neki dan me u centru Sajgona zaustavi par Amerikanaca - vjerovatno sam im izgledala prilicno lokalno, jer su me vidjeli kako nonsalantno prelazim cestu gracilnim hodom izmedju motora i auta. Pitaju me sa osmjehom kakav imaju samo turisti, gdje se nalazi najblizi shopping centar. Odgovorila sam im da imajuci u vidu nestabilnu politicku situaciju u Bangkoku, toplo im preporucujem da odu do Singapura, koji je sat leta dalje. Ostali su zabezeknuti, misleci da ih zezam, ali ja moj odgovor je bio potpuno iskren: ovdje nema shopping centra, nema velikih samoposluga gdje se moze naci brdo sarenih artikala iz cijelog svijeta.

Razlog je jednostavan: do nedavno sektor prodaje je bio zatvoren za strano ulaganje, tako da svjetski giganti nisu mogli otvoriti svoje mega-super-trzne centre. Ako ti treba komad namjestaja, ne odes u Ikeu, vec nacrtas i narucis da ti ga naprave, ili se odsetas do lokale radnje gdje prodaju recimo samo stolove ili samo police. Kupis policu, a oni ti je uredno prevezu na motoru, i jos ti ponude da i tebe usput prebace (!!! - samo na motoru, bez prikolice).

Isto je za hranu, u lokalnim samoposlugama je vrlo zanimljivo kupovati namjernice. Kupila sam 3 vrecice nekog bijelog praha, dok nisam nabasala na so, a za brasno je uvjek iznenadjenje! Doduse i u Japanu sam kupila mlijeko za tijelo, za koje se uspostavilo da je balzam za kosu.

U Sajgonu imaju 2-3 prodavnice uvozne zapadne robe, uglavnom iz Australije. Jedna je velicine nekadasnjeg Lucinog granapa na Logavinoj ulici (za neupucene, koji nikad nisu kupovali Kinderladu i Rafaelo kod Luce, rijec je o jednoj od desetina privatnih piljara koje su nicale po mahalama krajem osamdesetih). U ovoj radnji ima svasta, ali nikad nista isto, tako da nekad kupim pavlaku, a nekad parmezan, sta me zatrefi. Jogurti su od soje ili oni sto imaju rok trajanja od 6 mjeseci (???), a nekad me zapadne keks koji je u Vijetnam dosao prije mene... Hljeb je ponekad sladak, nekad sa zitaricama, nekad sa maslinama, no kupis sta ima i zamrznes pa onda u tosteru odmrzavas krisku po krisku.

Druga pak radnja, je izuzetno luksuzna, pola radnje su skupa vina i sampanjac, druga polovina delikatese poput "foie gras" i kavijara koji kostaju koliko i vijetnamska minimalna plata. To iz principa ne kupujem. Ponekad zgrijesim i kupim slatkise, tek toliko da smirim napad nostalgije.

No zahvaljujuci svemu ovome, moja kuhinja je postala jako kreativna, pravim slatkise od manga i svjezeg kokosovog mlijeka, soja sos mi je postao zakon, a salate se sarene u svim duginim bojama. Jedino riza vise nece preci moj kucni prag, niti u jednom obliku, ni crna, ni crvena, ni rezanci od rize, ni rizin papir. Nikad je nisam voljela, a sad je vise ne mogu ocima vidjeti.

Znam, to je neoprostiva greska u mom procesu kulturne integracije, narocito kad se zna da na vijetnamskom jeziku glagol "hraniti" kaze "jesti rizu".

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
26/04/2010 18:23