beats by dre cheap

Moja slasticarna u Vijetnamu

Medju hrpom starih slikovnica, albuma, sveski i koje kakvih papira, koji vijerno cekaju da ja dodjem u Sarajevo, nekad naletim na svoje spomenare iz osnovne skole. Sve djevojcice moje generacije su imale te spomenare ili ispitnike; ono na pocetku svake stranice napises pitanje, a drugovi odgovaraju, uredno, svako po svojim rednim brojem. Pored neizbjeznih pitanja, poput "najbolji drug", "najmrzi nastavnik" i "ime simpatije" (na koje bas niko ne bi odgovorio), stoji i "najdraze jelo". Ne znam zasto nam je to bilo vazno, jer nismo u to doba organizovali neke gozbe, pa da se sad trudimo da skuhamo ono sto drugovi vole. Ako bi se ko i zadesio na rucku, jelo bi se ono sto ti je mama skuhala i bez pogovora.

Na to pitanje "nadraze jelo", odgovori su razliciti, ima tu puno ljubitelja pizze, i to bas pizza, sa dva z, jer je to bilo jako moderno  u 80.-im;  po koji ljubitelj kavijara, vjerovatno inspirisan serijom "Dinastija", jer se u to doba nismo bas nesto davili kavijarom; voli se i cips, pomfrit i sladoled. Niko bas ne bi napisao da voli recimo sarmu ili grah sa suhim mesom.

Pod brojem 1, vlasnik spomenara, u ovoj prici ja, velikim slovima odgovara "KOLACE".

I sad nekih 20 godina kasnije, odgovor ostaje isti: kolaci i torte, iako vise nema spomenara da se to potvrdi napismeno. Ali avaj, u ovoj mojoj zemlji pojam "kolac" je stran. Njihov uobicajeni desert je voce, ili riza (opet) u kokosovom mlijeku. U zadnje vrijeme mogu se naci i oni bezukusni kolaci u svim duginim bojama, ali ni traga jednoj Vasinoj torti ili barem boemima.

Tako da sam ja osnovala svoju privatnu slasticarnu kod kuce, gdje sam glavni proizvodjac, a priznajem i potrosac. Za sastojeka se snalazim kako znam. Orasi, bademi, ljesnaci dolazi iz Evrope u koferima rodbine i prijatelja. Prasak za pecivo, slag pjene, i vanilin secer kupujem u Parizu i Sarajevu u velikim kolicinama da mi traje 6 mjeseci. Cokoladu - pravu - nadjem na free shopu, ili je preko veze dobijem od sefa kuhinje jednog hotela. Brasno se moze naci ako si spreman da puzas po podu granapa jer ga uvjek zabace u najmracniji kut stalaze.

Danas sam na brzinu napravila "fondant au chocolat" - i na ovoj slici samo je tacna lokalne proizvodjnje, sve ostalo je uvezeno manje vise lagalnim putem.

Moja "slasticarna" je dosla da dobar glas, pa se sad ne moze zamisliti neko slavlje bez mojih kolaca. Iduce sedmice dolazi u posjetu direktor, i kako mu bas tad pada rodjendan, porucio je da ce ga slaviti samo ako ja napravim onu "tortu bez brasna". I sad dok skupljam sastojke za Reform tortu, mislim sto li je meni uopste vazno da on slavi svoj rodjendan? Vjerovatno zato sto prvenstveno JA volim Reform tortu, sto mogu potvrditi desetine prasnjavih spomenara iz mojih (jako) mladih dana.

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
19/06/2010 19:30