beats by dre cheap

Orient(alni) express, ili kako se putuje vozom u Aziji

U zemljama kao ova moja domovina, gdje su putevi zakrceni kamionima ne starijim od 50 godina, voz je intersantna alternativa avionu. Jeste da se od Sajgona na jugu do Hanoja na sjeveru putuje nekih 30 sati, ali putovanje je uvjek veselo.

Prvo se treba izboriti za mjesto, jer na tvom rezervisanom sjedistu neki ciko je odlucio staviti vrecu durijana - onog bodljikavog smrdljivog voca, koje ce u naredne sate prozeti citav vagon, ili je neka baka odlucila da su joj potrebna bas 4 sjedista da fino raskomoti svojih 30  kila zive vage.

Kad se nekako ugurate u vagon, treba prihvatiti cinjenicu da ce vam necija stopala visiti iznad glave tokom citvog putovanja, jer ko je vidio da se putuje sjedeci. Zatim, put je dug, pa da ne bi bilo dosadno, putnici su zaduzeni za muziku. Ima tu svega, tranzistora koji krce cim voz prodje pored neke palme, kao i najnovijih mobilnih telefona koji imaju izuzetno cist i snazan zvuk. Osam muzickih tacaka u isto vrijeme, pa svako moze da slusa po licnom izboru i ubjedjenju.

Brzina voza je takodje pokazuje na visoki stepen kreativnosti, vazno je da se stigne, a kad, to zaista nije bitno. Ako vas neko ceka na stanici, bolje je da se naoruza strpljenjem. Dijalog izmedju onog sto ceka i onog u vozu:

- pa sta kazu na stanici, kad dolazi voz?

- Kazu da dolazi u 9, a kad sam im rekao da je vec 10, rekli su da po redu voznje fino pise de dolazi u 9. Da nisi promasila stanicu? Nisu sigurni da li je vec prosao...

- Evo dacu telefon nekom pa ti pitaj na vijetnamskom. - Gospodine, ne, ne poklanjam vam telefon, zelim samo da kazete da li smo prosli stanicu Phan Thieta, ne, molim vas, pricajte... Gospodin, prekida vazu sa velikim osmjehom i pokazuje da i on ima lijep telefon, jos i sa muzikom.... Sjedis i cekas, neku stanicu, no srecom bas tvoja je slijedeca ....

Naravno ovo se sve desava u vagonu  prvog razredu, a ja sebi obecavam da cu jednog dana pokusati avanturu 3. razreda, tamo mora da je jos veselije.

Smijem se kad se sjetim svog prvog putovanja vozom u jugoistocnoj Aziji, prije nekih 5-6 godina. Umorni od autobusa, odlucujemo da putujemo nocu, nakih 14 sati u vozu. Ja nas nagradjujem kushetom 1. razreda i jos uplacujemo veceru. Jos sam naivna i ocekujem nesto kao u Orient Express-u, male ususne kabine i restoran  gdje otmene dame piju caj iz finih porculanskih soljica dok citaju romane Agate Kristi.

Docekuju nas daske na sprat, neka prostirka sumnjive boje, malo jastuce i zastor. Tacno u osam, prolazi covjek za kazanom i kutljacom dijeli veceru - przenu rizu sa povrcem koju ti nonsalantno baci u plasticnu kutiju. Samo predpostavljam da u drugom razredu, rizu umotavaju u novinu...

Sad sam i ja uspjesno zavrisila koji razred zivotne skole u Vijetnamu, pa sa osmjehom ulazim u "Orijentalni Express", vise me nista ne moze iznenaditi.

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
23/08/2010 18:11