beats by dre cheap

Kad sve utihne

Ima tih dana kad covjeka pritisnu sve tegobe ovog svijeta, stisne mu se oko srca i najradije bi izasao iz sopstvene koze i odleprsao nedje drugdje, bilo gdje samo ne tu. Samo ne tu, u tom autu koje vec pet sati mili po uskom putu i prolazi kroz oblake prasine koju iza sebe ostavljaju prastari kamioni, na ljepljivoj vrucini i u stravicnoj buci, koju dopunjuje svadja ili pak diskusija moja dva suputnika. Ne znam sta govore, ali po tonu ne bih zakljucila da su prijateljski raspolozeni. Krecemo se polako, i to mi daje priliku da se posvetim svijetu koji promice iza prasnjavih prozora. Nalazimo se nekih 100 kilometara sjeverno od Sajgona, i najmanje toliko godina unazad. Siromasna sela nadzidzana uz put, kucerci sirom otvorenih vrata iz kojih izbija crni mrak i neki tihi jad. Preplanule zene rade pred kucom, trce za autom da ti prodaju po koju sparusenu vocku ili bezvoljno prebiru po nekom korijenju koje se susi na cesti. Imaju ona umorna lica, sva od uglova, kao da ih je neki vajar izklesao u par slucajnih poteza, na brzinu...

Dovoljno dugo zivim ovdje da znam da zivot u Vijetnamu nije blistav svugdje i za svakoga; znam da ljudi tesko zive, sve ja to znam i svasta sam vidjela, ali eto bas u tom trenutku, sva ta tezina se skupila i ugnijezila  tu na grudnom kosu. I tad mi instinktivno navire pitanje - sta ja uopste radim tu, ko me je tijero u taj svjet kojem ne pripadam, koji nije moj?

Ostatak putovanja, provodim cvrsto zatvorenih ociju i stizem kuci u Sajgon sa nevidljivim olovnom oklopom oko srca i duse.

I onda odjednom, kisa prestaje da sipi, vjetar rastijeruje oblake tacno na vrijeme da zalazak sunca oboji citav kvart u ruzicaste i ljubicaste nijanse. Ja sjedam na terasu, solja kafe se nekom magijom doseta do moje ruke i slusam kako nastaje tisina. Djeca su utrcala u kucu, radovi na okolni kucama su prestali, cak se ne cuju ni motori na ulici ni zavijanje pasa. Kao da je neko iskljucio ton, pa onda promijenio kanal. Ulicom se preplicu mirisi kisom opranih ulica i oporih zacina. Sirom otvorenih ociju gledam taj potpuni sklad i mir, i sva ona tegoba nestaje. Shvatam da covjeku treba malo da bude zadovaljan, i pogleda na svijet iz nekog drugog ugla.

Duboko udisem i napajam se tim sitnim radostima. I sad se necujno zahvaljujem onom sto je moj put naveo bas tu.

 

 

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
17/09/2010 18:58