beats by dre cheap

Srce, ruke, lopata

Moj otac je isao na radne akcije u ono davno doba, gradio nasipe i puteve, posumljavao vrleti od Makedonije do Slovenije. Nije isao iz nekog pretjeranog idealizma i da budem iskrena ne vjeujem da se ubijao od posla i trudio da prebaci normu i  vrati se u Sarajevo sa udarnickom znackom. Isao je kao i vecina omladine tih nekih sezdesetih godina,  zajedno sa rajom radi druzenja pa i sad prepricava pohode po okolnim vocnjacima. Ali se i danas mozda zelene borovi koje je on tom mladalackom energijom posadio, i vozimo se po tih nekoliko metara puta koji je on napravio. Takva su bila vremena i omaladina je imala neke druge ideale.

Jedan dio mog posla u Vijetnamu, je da se prikazem, odrzim neki prigodan govor i rukujem i slikam sa lokalnim "starijesnima", sve naravno u ime firme za koju radim. Kad se nadjem na takvim ceremonijama, recimo svecano otvaranje novog univerziteta, ponasam se kao i ostali, dignem se i pjevam himnu pred velim kipom oca nacije, Ho Chi Minom - ustvari micem usnama, smjeskam se i klimam glavom, aplaudiram kad i drugi, iako je ocito da ne razumijem sta  visoki predstavnik Partije govori vec dva sata. Onda palim stapice zajedno sa poglavarom iz obliznjeg hrama, jer su ovdje Partija i religija u prilicno dobrim odnosima, bar zadnjih godina.

Od mene se ocekuje da budem i egzoticna, jer koja ti je korist dovesti stranca ako se odmah ne primjeti na fotografijama. Za takve prigode imam citavu kolekciju crvenih haljina - crvena donosi srecu, a zajedno sam plavom kosom i visinom to predstavlja garanciju da necu proci neprimjecena, i da ce svi oni koji se slikaju sa mnom vec sutra izaci u lokalnim novinama.  Ja se osmjehujem vec 3 sata i krotko prihvacam svoju ulogu maskote. No i to je nagradjeno, jer moji govori imaju dva puta vise alpauza, jednom kad ja nesto kazem, a drugi put kad se to i prevede.

Stvar je malo komplikovanija kad je u pitanju postavljanje kamena temeljca, recimo za novi hotel. Tu mi se svecano preda radnicka zastitna kaciga, uvjek premala, kao sto zli jezici kazu za moju bosansku glavu, (a nije do glave vec do kose koja se cvrsto vezana u pundju...). Zatim bijele rukavice i na kraju svecana lopata. I onda pocinje  svecano kopanje, koje traje sve dok se fotografi i kamermani ne umore. Postala sam ekspert za lopatanje na 40°C, i dok revnosno kopam mislim na rijeci moje majke, mamine mame, koja je govorila da se treba drzati skole i knjige, inace ti ne gine motika. Nije vise medju nama da joj kazem da se i sa skolama nekad mora uhvatiti lopate.

Nisam imala sansu ucestovavati u radim akcijama one nam drzave, ali dok brisem znoj sa cela, mogu na trenutak reci da i ja gradim zemlju vijetnamsku. Barem na fotografijama...

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
26/09/2010 19:58