beats by dre cheap

Kuca nade - Sajgon

Splet ulicica, sirokih tek toliko da se natovarena kolica koja vuce bicikl mogu provuci, starci sjede na pragu, djeca trckaraju, a iz kuca se sire mirisi tek skuhane vecere... Na kraju jednog prolaza u dvoristu u sjeni mangovog drveta  nalazi se jedna posebna kuca. Tu je nekad bio restoran cije ime jos visi na kapiji, no sad na samom ulazu u poplocano dvoriste tu stoje desetine pari cipelica, papuca ne vecih od dlana, odbacenih na brzinu, kao da su njihovi mali vlasnici zeljeli sto brze pobjeci u okrilje kuce. Jos sa praga se cuje pjesma koja uz pratnju klavira dopire sa sprata. U prizemlju se broje koraci, vjezba se nova koreografija. Desetine djece svih uzrasta promle glavu, nasmiju se onom ko ulazi i u rukama  nosi kese pune voca.

 

Mogli bismo na trenutak pomisliti da je to vesela nedeljna skola, ali ja znam da to nije obicna kuca… niti obicna djeca. Crvena vrpca, simbol borbe protiv opake bolesti koja hara svijetom vec preko 30 godina, visi na dovratku. Roditelji te djece su vec otisli, izgubili bitku i nazalost nekoj od te djece po rodjenju prenijeli zlocudni virus.

 

Sta znaci imati sidu ovdje u ovoj zemlji? To znaci biti odbacen iz drustva, vecine skola, o zaposlenju da i ne govorim. To znaci zivjeti u nama nezamislivom siromastvu i cekati kraj kao jedini izlaz.

 

Prije 10-ak godina jedan covjek, Vijetnamac koji je uspio da se izvuce iz pakla droge, poceo je da skuplja tu odbacenu djecu. Kad je on “otisao” prije 3 godine, ostavio je u amanet da se njegova borba nastavi. Tri zene su to prihvatile i danas one vode ovu druzinu. Jedna je Amerikanka, koja je u Vijetnam dosla da snima dokumentarni film i ostala, druga je Francuskinja cije je muz Vijetnamac ostao u Francuskoj, a ona vjerovatno da uravnotezi situaciju dosla da zivi i pomaze ovdje, treca je Vijetnamka, profesor na fakultetu koja je katedru zamijenila za plasicne stolice gdje djeca vec satima crtaju bas tu kucu,  u ruzicastim I zlatnim bojama.

 

Njihove zivotne price su neizrecivo tuzne. Toliko nepravde se skupilo na jednom mjestu, kao da je neka zla vila odlucila da ih obaspe svim nedacama. Siromastvo, bolest, droga, kocka, prostitucija, ta djeca su sve vidjela prozivjela. Ali opet, kad dodju u tu kucu nade, oni postaju ono sto zapravo i trebaju biti – djeca, jer samo tu su sigurni i zasticeni. Njihove tri dobre vile se bore da im obezbjede prihvatljive zivotne uslove, organizuje se radna akcija da se napravi kupatilo i uvede vode u sobicak na periferiji gdje zive sa bakom, svima placaju skolu koja ih prihvata, donose hranu… Djeca tu uzivaju dok bake u velikim loncima kuhaju rucak, bez straha lete u narucije dobrih ljudi.

 

Slucajno sam ih otrila prije nekih godinu dana, i jedini nacin da im pomognem je novcano, trazim subvencije, organizujem akcije  i guram svoje kolege sirom Azije da iz dubine dzepa izvuku koju sitnu paru. Ponekad kad uhvatim slobodan trenutak odem da ih posjetim, i sve moje brige mi se ucine tako neznacajne. Dok slucam njihov smijeh, cini mi se da oni meni pomazu, a ne ja njima. I na tom sam im duboko zahvalna.

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
01/11/2010 16:21