beats by dre cheap

1000 godina Hanoja

Na karti svijeta, Vijetnam lici na zmaja visoko dignute glave. Glava je Hanoj, glavni grad, dok je stomak Sajgon, ili Ho Chi Minh City, nekih 2 000 kilometara juznije. Izgleda da se ta simbolika odrazila i u stvarnom zivotu ove zemlje, u Hanoju se vlada, dok se u Sajgonu, ekonomskom sredistu, radi.

Mali cas istorije: kad su Vijetnamci sa sjevera, oslobodili Sajgon u aprilu 1975,  otjerali zadnje americke vojnike i ujedinili sjeverni i juzni Vijetnam,  prvo su promijenili ime grada "izdajice" i dali mu ime oca nacije, a zatim 20 godina pritisnuli "ove prodane juznjacke duse". No novac je ucinio svoje, pa se sredinom 90-ih, Sajgon digao iz pepela i ponovo je proradila trgovacka snalazljivost juznjaka.

Razlika izmedju dva grada se ipak primjeti na svakom koraku. Hanoj nije pretrpio strasna ratna razaranja, ni poslijeratna izivljavanja na gardu i sacuvao je svoju autenticnost - siroke avenije, zgrade iz francuskog kolonijalnog perioda i ambijent orijetalnog grada koji se savio oko jezera.

U oktobru, Hanoj je slavio 1000 godina postojanja, hiljadu godina kulture, o kojoj svjedoci hram literature gdje su Vijetnamci pisali kljige i usavrsavali kaligrafiju dok su po Americi jos veselo trckala krda bizona. Za proslavu, sav grad je temeljito ociscen, nove zgrade i bljestave fasade su nikle preko noci, a ono sto se nije stiglo zagladiti, je sakriveno iza sarenih taraba i ukraseno svjetlucavim girlandama. Sve je izgledalo jako svecano.

U centru grada nalazi se ogroman trg sa mauzolejom oca nacije - Ho Chi Minhom.

Sinoc  su me odveli na "ratnu" veceru u stari restoran na zapadnom jezeru, no kad sam se usudila primijetiti da kolacici sa rakovima, riba, przena piletina, riza i povce i nisu tako los ratni objed, odlucili su da me prevaspitaju i odvedu pred mauzolej tacno u 9 kad svecana garda spusta zastavu za noc.

Krenuli smo pjeske, Snjeguljica i 15 patuljaka, kako su prozvali nasu grupu, - vise zbog razlike u visini nego zbog moje eventualne slicnosti sa junakinjom porcelanskog tena i kose boje ebenovine - do mauzoleja gdje se narod vec okupljao. Vojnici su bijelim uniformama su zustro uz zvuke pistaljke odredjivali perimetar dokle smo se mogli pribliziti. Ja sam za svaki slucaj da me ne izgube u masi, od jedne starice kupila balon u obliku paceta i zavezala ga da lebdi iznad moje glave. Uz zvuke himne sa mocnog razglasa, bataljon u bijelom je promarsirao trgom, naklonio se pred Velikim Covjekom i polako spustio zastavu. Tu se skupilo i mnostvo djece sa roditeljima, vjerovatno da od malih nogu nauce kako se odaje pocast.

Jedan djecacic od 2-3 godine,  nije bas pomno pratio citavu ceremoniju. Vise ga je privlacilo zuto pace koje je visilo iznad neke cudne tete. Kako bih izbjegla diplomatski incident, poklonila sam mu balon, i iskreno se nadam da ce mu taj trenutak nepazenje oprostiti i nece biti ubiljezen u Veliku knjigu kao buduci potencijalni anarhista.

Na slici: opera u Hanoju

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
06/11/2010 18:49