beats by dre cheap

Cija si ti?

Svaki put kad upoznam jednog Vijetnamca, koji iole zna engleski, bilo to na nekom sastanku, u kafani,  taksiju ili na cak na razgovoru za zaposlenje, znam da ce poceti razgovor sa neizbjeznim pitanjima:

- Odakle dolazis? Koliko ti je godina? Jesi li udata i imas li djece? Sta radis? Gdje stanujes i koliko placas stan? Kolika ti je plata?

Nisu oni nepristojni, vec jednostavno, u ovoj zemlji covjek nema pravo na privatnost, te je komsijama, gadama, slucajnim prolaznicima, duznost prema zemlji i partiji da znaju sve o drugima, u ovom slucaju o meni. Oni takodje moraju da me kategorisu, nalijepe sve etikete pa da onda znaju kako da se ponasaju i kako da mi se obrate.

Mene to jako zabavlja, jer mi svako to ispitivanje daje sansu da si izmislim neki drugi zivot. U tim svojim izmisljenim zivotima, radila sam sve moguce poslove, od kucanice, ministra Francuske za automobile i motore, uciteljice pjevanja, naucnika koji izucava mutacije gustera, ljekara, do svog stvarnog posla za koji je potrebno imati malo bogatiji rijecnik da objasnim sta ja ustvari radim. Bas taj posao im se cini najmanje vjerovatan.

Onda sam imala djecu svih uzrasta, supruga eskima koji ne moze da zivi ovdje jer mu je suvise toplo, osam macaka i 12 pasa, sa kojim zivim u onom neuglednom kucerku jer ih niti jedan vlasnik kuce nije htio da primi. Necu da sekiram te dobre ljude, jer kad im kazem da jos nemam djece, oni zabrinuto vrte glavom. Ovako oni zadovoljni, a meni vrlo veselo.

Interesanto je da obicno misle da sam Amerikanka ili Njemica, no  meni se vise dopada da im kazem da sam iz Nove Kaledonije, malog ostrva u Pacifiku, koje svakako niko ne zna naci na karti.

Kad putujem po obliznjim zemljama, obavezno kazem da sam iz Vijetnama, jer su me ucili da nije ljepo lagati.

Nedavno u Dzakarti, u liftu, jedan kulturni Indonezanin me pita odakle dolazim. Ja mu sa najljepsim osmjehom odgovaram, Vietnam.

On me gleda, ovakvu plavu, za glavu visu od njega, sa ocima okruglim ko fildzan i mojom tipicnom balkanskom facom, i masuci glavom kaze, da je veoma iznenadjen, jer Vijetnamci obicno ne govore engleski.

Eto, kamuflaza mi je uspjela, ali me moj engleski izda!

 

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
07/12/2010 18:20