beats by dre cheap

Pariz, s druge strane ulice

Kako god da uzmem, okrenem, izvagam i zbrojim, Pariz za mene ostaje najljepsi grad na svijetu. Tu sam prozivjela svoje dvadeste godine, one gdje se covjek trazi i kad mu se posreci i pronadje.

Pariz su moje studentske godine, kad sam hodala sirom otvorenih ociju, upijala svaki treptaj grada i sve dozivljavala emocijama koje te nose samo kad ti je 20 godina. Dani su trajali 48 sati i na sve se stizalo. Trcalo se u biblioteku, na praksu, na knjizevne veceri u malim knjizarama, na avangardne predstave u polupraznim pozorista i u neugledne kafane gdje su se vodili dugi razgovori i mijenjao svijet. Onda se sjedilo na obali Sene do kasno u noc, trcalo se za poslijednjim metroom koji bi uvjek uspjevao pobjeci, pa se onda Pariz prelazio pjeske uz smijeh kad bi iznenada udarila kisa. Ili bih jednostavno stetala sa besmislenim ciljem, recimo taj dan bih odlucila da moram preci 10 mostova i vidjeti 5 ulicnih sviraca.

U Parizu sam pocela da radim, i ono sto se kaze postala svoj covjek. Iz Pariza sam putovala po svijetu i znala da imam razloga da se vratim, jer tu zive meni dragi ljudi, hodaju po nasim ulicama, ulaze u nase kafane i strasno se nerviraju kad par puta godisnje generalni strajk paralizuje saobracaj.

Kad sam prije par sedmica dosla u Pariz, u rano februarsko jutro, kad puse onaj hladni vjetar i zima ti se uvuce u kosti, odmah sam pronasla stare reflekse. Pognutih ramena i vrata uvucenog u kragnu kaputa presla sam ulicu i gurnula vrata pekare gdje su mirisali tek ispeceni kroasani. Taj miris je jedan od 1000 koji ti govori da si bas u Parizu i da si dosao na svoje odrediste. Onda sam sjedila u sobi stana gdje vise ne zivim ali gdje ima jos par sitnih detalja koji govore da je to nekad bila moja adresa, i odlucila da ovaj put otkrijem jedan drugi Pariz, onaj koji vide milioni turista svake godine, jer sam to sad i ja, turista iz dalekog Vijetnama.

Tako sam se po prvi put sam slikala na Champs Elysées-u, pred crkvom Notre Dame, ulazila u prodavnice suvenira na Montmartru i na kraju popila kafu na terasi sa pogledom na Operu. Jedino se jos nisam popela na vrh Ajfelovog tornja, jer treba ostaviti nesto za iduci put, kad se opet vratim kuci.

 

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
28/02/2011 17:42