beats by dre cheap

Dogadjaj godine u Vijetnamu

Vec sam se potuzila da je kulturni zivot u Vijetnamu prilicno siromasan, barem za one priglupe ljude poput mene koji ne govore ovdasnji jezik. Predstave, koncerti, i medjunarodne izlozbe nas zaobilaze u sirokom luku.

Nije u pitanju potraznja, jer od 80 miliona stanovnika koje broji ova zemlja, sigurno bi se dalo napuniti bilo kakva dvorana ili trg da ko hoce da dodje da nas malo zabavi. Problem je dobiti dozvolu od ovdasnjeg ministarstva za kulturu i informaciju. Bilo koji pjevac, koji bi recimo uz gitaru pjevusio u nakoj kafani ili DJ koji miksa u podrumu hotela, mora da predhodno prilozi tacan repertoar, rijeci, redoslijed i ceka da li ce mu biti dozvoljeno da nastupa. Naravno sve se provjerava, da ne bi slucajno bilo sta receno protiv drzave i poredka. (mozda ce i mene jednom naruziti sto pisem svasta na ovom blogu...) Drugi problem je kako iznijeti zaradjeni novac iz zemlje. Domaca valuta je zasticena i ne moze se zamijeniti vani, a do strane valute je tesko i skupo doci.

No izgleda da su sve te teskoce prevazidjene, jer smo proslog vikenda imali prvi veliki internacionalni koncert u Hanoju. Naime, bili su nam Back Street Boys (BSB). Moram priznati da nisam znala niti jednu njihovu pjesmu, a ni kako izgledaju, no sama ideja da ce na glavnom stadionu biti neki koncert, je bila dovoljna da se karte odmah kupe i planira odlazak u Hanoj.

Skupilo se nas 10 stranaca, svi ozbilji ljudi, koji su razmijenili cetvrtu i petu banku,i dosli pred stadion da slusamo te malo oronule deckice koji su eto za poslijednji koncet svoje turneje izabrali nasu zemlju. Oko stadijona, stotine policajaca, provjere na svakih 5 metara, vidi se da je stvar ozbiljna. Na jednom stolu se mogu kupiti flase vode i limeke kole, koje ti naravno na slijedecem check pointu oduzmu, da ne bi slucajno gadjali umjetnike. No, i tu se neko dosjetio, pa su otvorili sto gdje se mogu kupiti plasticne kese, slamke i gumice, da se pice prelije. Sjednemo mi tako medju 30 000 mladih Vjetnamaca, svako sa svojom kesom pica i cekamo...

Tacno u 8, kao sto je pisalo na programu, a ovdje se program rigorozno postuje, pojavljuju se ONI. Scena je nikakva, zvuk kao na vojnim paradama, ekrani tek toliko da mozes nazrijeti neciju glavu, ali nista to nije vazno jer to su Back Street Boys! Vecina omladiki koje se vec bacaju u transu, nisu bile ni rodjene kad su ovi momci poceli pjevati, ali se iz svih grla ori: I love you BackStreet Boys (izgovaraju BA TI BO) . Sat i po, potpunog haosa, omladina ludi, skace, pokusava da pjeva, i stadion se trese kad jedan od momaka izadje na scenu bez maijice da pokaze tetovaze. Mi vise uzivamo u spektaklu oko nas nego u koncertu. Omladina je svugdje ista, samo im treba dozvoliti da se opuste.

Mene je ta histerija podsjetila, na jedan koncert u Skenderiji, sredinom 80-ih, gdje su me odveli kao mali curicu - vjerovatno nije imao niko da me cuva. Pjevao je Miroslav Ilic, i hiljade zena je vristalo. Tu je jedna od dama izjavila da su se tako prije samo Pejgamberi docekivali, sto me i danas nasmije. Eto Miroslav i Ba Ti Bo.

 

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
31/03/2011 16:03