beats by dre cheap

Kako me Japan svaki put odusevi

Opet sam u Japanu gdje kazu da je opasnost prosla i da je vazduh u Tokiju manje radioaktivan nego u vecini velikih gradova Azije. Tako kazu i ja sam odlucila da im vjerujem, jer svakako nemam izbora i ipak moram malo disati.

Odlucila sam koncentrisati se na sve one male detalje koje cine Japan posebnim. Danas sam se vozom vracala u Tokijo, i kako sam greskom usla u lokalni voz, tri djevojcice u skolskim uniformama su mi priskocile u pomoc. Na svojim super telefonima pronasle su red voznje i na papiricu zapisale kako da promjenim 2 voza, gdje i u koliko sati. Sve su to uredno napisale na japanskom... Zahvalila sam se sa par brzih naklona, i onda mahala papiriom po vozovima i stanicama i vikala "help". Kako pisem ove redove, moze se zakljuciti da sam ipak dosla do odredista.

Koliko god se covjek osjecao izgubljeno u Japanu, uvjek se nadje nako ko ce vam pomoci. Na primjer, nemoguce mi je bilo nauciti citati meni u restoranima, ali su me zato naucili znakove koji predstavljaju ono sto NE jedem. Tako da sad bez straha narucujem hranu u malim mjestima gdje se vrlo tecno govori japanski; ne znam sta cu dobiti, ali svakako znam da necu pogrijesiti.

Poslije restorana sjednem u taxi, ciji me sofer doceka sa dugim monologom. Kako su ovdje svi ljubazni i fino vaspitani, sigurna sam da mi govori nesto fino. Ja ponavljam "Haj, Haj" - sto znaci nesto izmedju "da", "slusam" i "razumijem" , i klatim se naprijed - nazad, da potvrdim to moje "Haj". Svaki taxi ima cipkane bijele presvlake na sjedistima, tako da imam osjecaj da sjedim na seciji neke stare bosanske kuce.  Na svu srecu, taksista nosi bijele rukavice, sto mi pokazuje da ipak nisam u Bosni.

Ako kojim slucajem idem vozom, znam da nista nije prepusteno slucaju, od funkcionalnog prostora za kofere, do dzepica na sjedistu da stavim kartu i ne brukam se i rovim po tasni kad mi je zatraze na pregled, uz obavezan naklon.

 

U hotelu me doceka dugi pozdrav gdje samo shvatim par puta "Djinasan" sto bi trebalo biti moje ime, pa  se fino iznaklanjamo i ispricamo - ja svoje haj, haj i arigato,  a oni svasta nesto(sigurno opet jako lijepo).

Odoh sad malo vjezbati razlicite vrste naklona, jer je sutra jos jedan dugi dan gdje mi valja "razgovarati" sa mojim dragim Japancima.

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
24/06/2011 17:41