beats by dre cheap

Borba sa stapicima

Nekad davno u nasu sarajevsku kucu stigli su kineski stapici. Donio ih je moj otac iz nekog kineskog rastorana na zapadu. Meni su sa jako dopali takvi lijepi, od svijetlo zute plastike i isarani crvenim kineskim slovima. Koristila sam ih u razne namijene, kao carobni stapic, mac, dirigentsku palicu i kao drzac trake za ritmicku gimnastiku. Na kraju su stapici  zavrisli u vazi gdje su godinama stajali zaboravljeni medju pletecim iglama.

Mnogo godina kasnije, pocala sam intenzivno pohadjati japanske restorane, kojih u Parizu ima na stotine, i koje drze uglavnom Kinezi, Vijetnamci i Koreanci. U pocetku bi vise hrane znalo zavrsiti na podu i mojoj suknji nago u ustima, ali se na kraju moja nezgrapna balkanska ruka ipak navikla na finesu stapica, pa sam se znala cak i najesti kod "Japanca".

Po dolasku u Vijetnam, prosla sam ubrzani kurs stapica, pa sam uspjesno baratala, okruglim, cetvrtastim, drvenim i matalnim stapicima, kao da viljuske i noz nikad nisam vidjela. Ruku na srce, to ovdje i nije neko umjece, jer svi prinesu zdjelicu do brade, pa hranu vise guraju u usta nego sto je hvataju stapicima i jos na kraju posrcu ono sto ostane u zdjelici. Ipak sam bila jako ponosna na svoje umjece, koje je doseglo svoj vrhunac kad sam naucila pricvrstiti pundju sa dva malo ljepse ukrasena stapica.

No, onda sam se prisustvovala svojoj prvoj tradicionalnoj veceri u Juznoj Koreji. Sjedili smo oko niskih stolova, na koje su postavili 20 razlicitih jela. Neko od mojih domacina je slucajno rekao da se za stolom vidi kako je ko odgojen. Oni iz finih kuca stapice drze stapice visoko pri vrhu da ruka slucajno ne dohvate hranu, a ne kao kineski seljaci - najveca uvreda u Koreji - koji ih drze pri dnu, pa se ne zna da li jedu prstima ili stapicima.

Ja sam sa uzasom gledala svoje stapice,metalne, dugacke 25 centimetara, pa jos pljosnate. Meni su jednostavno klizali medju prstima, ispadali, i nisam ih nikako mogla drzati zajedno, ni pri dnu ni pri vrhu. I dok su Koreanci nonsalatno uzimali hranu sa tanjira, motali krake hobotnice i pravili grudvice od rize, Ja sam se borila sa jednim jedinim komadicem mesa koje sam na kraju nabola na stapic da ga pojedem. Svi su me gledalo ispod oka i pitali da li mi se svidja njihova hrana... Ostala sam gladna, jer me eto moja majka nije pitala stapicima vec kasikom. Ja sam poslije nabavila te njihove stapice da se treniram, ali se za svaki slucaj najedem prije vecere, jer nikad ne znam hoce li im na pamet pasti neko drugo pravilo o tome kako se treba ponasati za stolom.

Imam u planu  da jednom te svoje Koreance odvedem na carsiju, da probaju cevape i to one banjalucke, koje ti serviraju sa jednom cackalicom, da vidim kako bi se tad snasli, a da rukom ne dohvate hranu!


 

 

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
04/09/2011 17:47