beats by dre cheap

Welcome back!

U rano jutro osvanuli smo ja i moja cetiri kofera, dvije putne torbe i slamnati sesiric na pariskom aerodromu. 37 velikih kutija ostale su u Sajgonu sa nadom da ce ih neko jednog dana prebaciti preko 7 mora i sigurno najmanje toliko gora. Docekala me je zima, ona siva i vlazna, i strajk taksista koji su iz ko zna kojeg razloga odlucili blokirati grad svjetlosti. Nakon 5 sati uzbudljivih avantura, ukljucujuci trenutak kad je jedan pijani strajkac htio da bije covjeka koji me je vozio, jer kao on ne postuje njihovu borbu za prava, stigla sam u dom iz kojeg sam krenula za Vijetnam prije vise od 4 godine. Pitaju me da li mi nedostaje Sajgon. Ne, ni najmanje... Samo me noge same odnesu do azijatskih restorana da se onako sa vrata napojim tim oporim mirisima, a navece kad pucketa parket star preko 100 godina ucini mi se da cokcu moji gusteri, pa me obuzme neka milina... U pekari preko puta kuce isaretom zatrazim kafu i croissant, a konobar mi pokazuje 4 prsta koliko da mu platim. Ja mu se zahvalim sa " cam on" i tek onda shvatim gdje sam i da govorimo isti jezik. Ipak cam on mi zvuci ljepse od merci. Bila sam i kod frizera gdje sam izasla kao ljudsko bice, a ne kao losa imitacija ovce, ali se opet sa nostalgijom sjecam ulicnih frizera u Sajgonu. Ne nedostaje mi Sajgon, ni najmanje... U metrou se niko ne osmjehuje, samo na mom licu lebdi neki blagi osmjeh, jer izgleda da jos nisam sprala sve slojeve Azije koji su se godinama talozili na mojoj kozi, a i ispod nje. Ne znam samo sto me ljudi uopste i pitaju da li mi fali Sajgon....

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
02/02/2013 12:53