beats by dre cheap

Oci boje okeana... Urugvaj

... i njegov pogled zaluta i izgubi se u njenim ocima boje tamnih okeanskih dubina... (nakon ove recenice citaoci nekog od hiljade ljubavnih romana bi trebali da dozive svu toplinu ljubavi koju on, recimo Rodrigo osjeti za nju, nazovimo je Konsuelo)

Ne trazeci i ja nadjoh okean boje mojih ociju (one smedjo-zelene, nedefinisane) na obali Urugvaja. Ne znam zasto ali ta komparacija nije nikoga bacila u trans ili inspirisala neku dugu ljubavnu zalopojku.

 Razlog je vjerovatno prilicno prozaican, rijeka koja dijeli (ili spaja) Urugvaj od Argentine, nosi u sebi stotine tona mulja iz ravnica koje nemilice prevrce i obradjuje citava mala vojska masina i jos daljih planina koje skrivaju rudnike napustene prije vise od stotinu godina, i ulivajuci se u okenan dajem mu tu svijetlo smedju nijansu. I tako u nedogled. Ljudi su se vjerovatno navikli ili nisu nikad ni znali da smedja boja bas ne prilici okeanu...

Mali grad, Kolonija, cije je kamene ulicice i sarene kuce neko pametan zastitio svim pisanim i nepisanim zakonima, zivi svojim primorsikim ritmom. U luci ribari i porodice sjede na svojim brodicama, pale se rostilji, dovikuju se komsije, zene na pumpi peru tanjire i sve odise mirom i skladom. Malo dalje proteze se plaza od sitnog bijelo pijeska. Mjesec je januar, toplo juzno ljeto i sva lokalna mladez se skupila bas tu. Po koji momak, onaj koji kao drzi do sebe, sjedi na motoru i mrko gleda na one, jos nezrele, koji trce za loptom i valjaju se po pijesku. Djeca se kupaju, da, bas kupaju. Kazu da je voda cista, bez hemikalija, eto samo joj bog dao da bude smedja. Voda cista ko oko, ovo moje sucmurasto...

I tako sjedim sa njima, pricamo, ja malo, bjeze mi rijeci na mom krnjem spanjolskom, a oni svi u glas. Vjetar, pjesak, sunce i miris okeana - sve je tu, tako da polako zaboravljam da je bog stvorio more da bude plavo kao nebo, a ne smedje kao zemlja.

 

 

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
21/05/2007 21:50