beats by dre cheap

Na kraju (starog) svijeta - Lisabon

Postoje takva mjesta na kojima covjek pozeli da bude potpuno sam. Moja prijateljica G. svake godine pobjegne sama sedam dana u najdivljije zabiti Pirineja; spava u satoru, prica sa pticama, druzi se iskljucivo sa vukovima... Ja sam ipak dijete sa asfalta, tako da je to MOJE mjesto malo manje divlje. Prvi put kad sam posjetila Lisabon, pozeljela sam da budem sama, nevidljiva, ja i taj grad, koji mi se ucinio kao zivo bice, sa citavom paletom emocija, razdragan, melanholican, strog, nasmijan.... Od tad sam se svaki iduci put "iskradala" i na vrhovima prstiju sama bjezala u Lisabon.

Svi kazu da su Portugalci jako prijatan i gostoprimljiv narod. U to sam potpuno ubjedjenja, poznajem par "primjeraka" van Lisabona i van granica koji su istinski dragi ljudi, ali mi je potpuno nemoguce govoriti o stanovnicima Lisabona, sta vise o ljudima u Lisabonu. Sve ih zasjenjava Grad. Grad koji lici na seosku mladu, sa svojim jarkim bojama, zgradama pokrivenim keramickim plocicama, vesu koji se susi sa jedne na drugu stranu ulice, mirisima przene ribe i susenog bakalara. Bilo gdje drugdje u svijetu sve to bi bio kic, javasluk i primitivizam, samo u Lisabonu to je istinska ljepota.

I tako se popnem onim ludim drvenim tranvajem, za koji samo ocekujes da ce ispustiti dusu u jednoj od strmih uskih ulica, gore sve do rusevina tvrdjave. Sjednem i gledam, rijeku, usce, luku, krovove grada... I bog zna sta jos gledam, sve dok sunce ne zadje i natjera me da se povucem iz svog kamenog gnijezda. Gledam mjesto odakle su prije par stotina godina odvazni moreplovci kretali u potragu za novim svijetom i nije mi jasno zasto su tezili za novim horizontima, kad su imali priliku da zive sa gradom koji je ziv i svaki dan otkriva neko svoje novo lice.

Good morning Vietnam
http://auboutdelanuit.blogger.ba
30/05/2007 23:12